Vrtlog sreće, igra sudbine ili puko osvjedočenje da slučajnosti - ne postoje. Vremenski stroj vratit će nas točno na 22. ožujka 2008. U Maksimiru je upravo odjeknula domaća "petarda" protiv Šibenika (5-1), a Ivica Kalinić, trener gostiju, dašak utješnog tona pronašao je u premijernom nastupu, tada, 16-godišnjeg "klinca".
- Zapamtite to ime, bit će veliki igrač.
Izjava kojom je strateg kluba sa Šubićevca nakratko uskočio u krpe razvikanog Nostradamusa, jer su se te riječi pretočile u nepogrešivo proročanstvo. Ipak, s malom doradom. Osim što je odavno opravdao epitete "velikog igrača", Arijan Ademi postao je svojevrsna personifikacija Dinama. Zaštitni znak (po)najbolje ere u klupskoj povijesti. Ikona. Vođa. Legenda.
A danas, gotovo 15 godina kasnije od inicijalnog ulaska u simbiozu s maksimirskim travnjakom, dugogodišnji kapetan predat će traku "nekim novim klincima". Odjahati u suton karijere u kinesku prijestolnicu, dok će ga "modri" navijački puk ispratiti s fanfarama, a "standing ovation" i poklič tribina bit će tek mali, simbolični znakovi pažnje u povrat za onaj komad klupske povijesti koji kapetan ostavlja iza sebe.
FAMOZNI SUSRET NA TRAMVAJSKOJ STANICI
Nije floskula, ali navijač sam Dinama od rođenja, svi to u Šibeniku znaju. Uz neizbrisiv osmijeh od uha do uha, tim je riječima 19-godišnji veznjak prvi put odjenuo modri dres. Bilo je to 16. lipnja 2010., točnije - prije točno 4660 dana. Da se radi o pomalo "prahistorijskom" nadnevku, najbolje svjedoči činjenica da je upravo tog dana Švicarska srušila Španjolsku u prvom kolu južnoafričkog Mundijala, da bi izabranici Vicentea Del Bosquea u konačnici ipak stigli do krova svijeta.
- Sjećam se svakog trenutka svog dolaska u Maksimir i potpisa za Dinamo. U posebnom pamćenju mi je ostao čovjek kojeg sam sreo na tramvajskoj stanici. Prepoznao me i rekao: "Sada opravdaj zašto smo te doveli" - prisjetio se Ademi prije tri godine.
Dubljim prekopavanjem knjiga iz te godine, Ademijevo ime pronalazimo i u onom dramatičnom ispadanju od Šerifa nakon izvođenja 11-teraca, ali i u trijumfu nad Villarrealom, kada su igrači Vahida Halilhodžića potopili "žutu podmornicu" uz pomoć "torpeda" Ante Rukavine i Sammira. Još jedan prilog o nestašnoj igri sudbine možemo pronaći i u Ademijevu službenom debiju za Dinamo, koji se dogodio upravo protiv Rijeke u Zagrebu. U istom će tonu, pod radnim naslovom - "od Rijeke do Rijeke" - više od 12 i pol godina kasnije, "senator" svlačionice posljednji put istrčati na "svoj" Maksimir.
"PRVI MEĐU JEDNAKIMA"
Dok je s 18 godina prvi put postao kapetan Šibenika, u redovima novog kluba tu je čast u HNL-u osjetio 18. srpnja 2014. protiv Slaven Belupa, s nešto više od 23 godine na leđima. Iako u tim trenucima nije još bio potpuni "gazda" svlačionice, korak po korak gradio je kultni status među suigračima, ali i navijačima, a u konačnici popeo se na mjesto (po)najvećeg kapetana u Dinamovoj povijesti. U punom smislu te riječi.
Tako se nije libio ući u samostalan konflikt protiv razvikanih zvijezda Manchester Cityja i stati u obranu momčadi, nakon što su "građani" preko Gabriela Jesusa zabili na Maksimiru odbivši prilikom gradnje akcije izbaciti loptu iz igre, dok se Dinamov igrač previjao od bolova u vlastitom kaznenom prostoru.
Ništa blaži nije bio niti prema veznjaku West Hama Declanu Riceu koji se, očito pod dojmom vruće atmosfere kakvu nema priliku vidjeti na Otoku, usudio nakon pogotka stati pred krcatu sjevernu tribinu i nepotrebnim gestikulacijama provocirati Bad Blue Boyse. U tu se priču brzo umiješao Ademi održavši bukvicu "zelenom" Englezu i ostatku njegove djetinjaste družine.
KOBNO TREĆE POLUVRIJEME PROTIV ARSENALA
S "pola gasa" stigli su "topnici" u rujnu 2015. u Zagreb, misleći u turističkom duhu odraditi posao protiv "modrih" na otvaranju još jedne sezone Lige prvaka. Crni scenarij za londonsku momčad potpisali su Josip Pivarić i Junior Fernándes, stavivši pečat na slavlje Dinama 2-1. "Post festum" trijumfalne maksimirske noći, obilježio je Ademijev pozitivan test na doping. Kobnim se te večeri pokazala supstanca stanozolol, a ubrzo je uslijedio "mrzli tuš" i drakonska kazna Uefe od četiri godine suspenzije.
Bili su to najcrnji dani njegove karijere. Kako bi održao, barem prividno, visoku razinu fizičke spreme, planirao je kratiti dane na treninzima s tadašnjim četvrtoligašom Kustošijom. No, pravila su bila iznimno stroga, pa je tako i taj oblik suradnje obustavljen, pri čemu se morao u potpunosti udaljiti od svoje profesije. Svjetlo na kraju tunela ugledano je u ožujku 2017. Međunarodni sportski arbitražni sud (CAS) "odrezao" je kaznu s četiri na dvije godine, što je značilo kako u listopadu Dinamo dobiva novo (staro) pojačanje u sredini terena.
NAJDRAŽI TRENING U KARIJERI
Tog je utorka, 8. kolovoza, zagrebački asfalt isijavao mrvu drugačiju vrućinu. Zrak je odisao mirisom nogometne reinkarnacije, naročito u okrilju maksimirske šume. Okupljena masa na Hitrec-Kacianu, pomoćnom igralištu u zaleđu istočne tribine, na nogama je dočekala Dinamovu družinu na još jednom treningu u još svježoj, novoj sezoni. Treningu koji je ipak bio drugačiji od svih dotad. Nakon nešto manje od dvije godine, službenu Dinamovu opremu na sebe je odjenuo i Arijan Ademi, a okupljeni navijači na tribini ovacijama su pozdravili povratnika u momčad.
- Nisam dugo trenirao i stvarno sam se umorio, ali to je slatki umor. Ovo je sreća. Najsretniji sam čovjek danas. Obećavam da ću s ostatkom momčadi vratiti naslov prvaka - rekao je tog popodneva, posebno ističući želju za povratkom titule hrvatskog prvaka, nakon što se Rijeka dva mjeseca ranije okitila povijesnim naslovom i šokirala Dinamo.
Suigrači su mu po povratku napravili špalir, bacali ga u zrak, a njegovo lice konstantno je krasio širok osmijeh oduševljenja, jer opet je bio - "tu". Bio je to početak njegova novog nogometnog života, a ružna dvogodišnja epizoda brzo je spremljena u ropotarnicu povijesti.
NAJTROFEJNIJI IGRAČ SVIH VREMENA
Mihael Mikić i Tomislav Butina po zagrebačkim ulicama mogu se dičiti sa 16 osvojenih trofeja u "modrom" mandatu. Ipak: "samo" 16. Kapetan na odlasku dodatno je podignuo letvicu, osvojivši 21 trofej s Dinamom, u koji će mu se, obrani li lider prvenstva osjetnu prednost, upisati i još jedan naslov prvaka države, uz potencijalan odlazak do kraja i u Kupu, s obzirom na to da je nastupao u oba natjecanja u tekućoj sezoni.
Poput Nikole Šubića Zrinskog, koji je u finale bitke za Siget protiv Osmanlija istrčao sa sto dukata oko pasa "za onog tko ga svuče iz halje", tako bi i Dinamov vođa u svoj "posljednji ples", u nedjelju protiv Rijeke, mogao izaći opasan brojnim medaljama pozlaćenog sjaja, s kojima će dugo, a možda i zauvijek, mirno držati prijestolje najtrofejnijeg igrača u povijesti kluba.
"PROLJEĆE" ZA PAMĆENJE
Niti prošle sezone "modri" nisu plijenili pozornost predstavama nakon zimske stanke. Situacija na prvenstvenoj ljestvici počela se "kuhati", a Hajduk je sve više "disao za vratom" branitelju naslova. U konačnici, Dinamo je slavio novu titulu sa sedam bodova prednosti, a šest bodova donio je izravno - Ademi. Prvo je u 30. kolu režirao preokret Dinama na Rujevici zakucavanjem lopte u mrežu u 86. minuti, da bi dva kola kasnije, u istoj minuti utakmice kao u Rijeci, bio jedini strijelac na dvoboju u itekako važnom trijumfu u Gorici.
Bio je to "šlag" na "tortu" njegovih sjajnih igara u toj polusezoni, u kojoj su se Zagrepčani ozbiljno poigravali s mogućnošću da ostanu bez naslova. Ipak, u tim teškim i neizvjesnim trenucima, bilo je dovoljno "okrenuti broj" kapetana, čija "dostava" nikad nije kasnila, a onda je, uz dobar dio svojih zasluga, u svibnju uz potoke šampanjca podigao još jedan trofej u nizu.
SIMBIOZA S NAVIJAČIMA
Navijače i narod ne možete varati. Oni su velika sila, izuzetno bitni, odajem im veliko priznanje za bezgraničnu ljubav jer oni su jedini faktor unutar kluba koji nema interesa. Kultne su to riječi Josipa Kužea, bivšeg Dinamova igrača, a kasnije i trenera. Kako je "modri" navijački pokojnog "Jožu" uzeo kao jednog od "svojih", sličnu priču doživio je i Ademi.
Uz Mislava Oršića, kapetan na odlasku jedini je za tekućeg mandata u Maksimirskoj 128 doživio svoje lice na gradskim zidovima. Tako je prije nešto više od godinu dana na Žitnjaku dovršen mural s njegovim likom, a on sam uveličao je otvaranje "komada povijesti".
- Ovo je velika čast za svakog igrača, pa tako i za mene. Presretan sam i ponosan zbog murala koji su navijači posvetili upravo meni - rekao je tom prigodom.
Odanost vođi momčadi tribine su odavale i skandiranjem njegova imena, činom kojim se može pohvaliti rijetko koji igrač Dinama u svježijoj povijesti. Bila je to suma njegova garda, fajterskog duha i predanosti klubu.
- Dinamo je stao iza mene u najtežem periodu mog života. Koliko god napravim, malo je za klub. Dok god sam ovdje, davat ću sve od sebe - poručio je prije godinu i pol dana.
U oproštaju od Dinama na Maksimiru, prije odlaska u Tottenham, Luka Modrić popeo se nakon utakmice (zanimljivo, protiv Rijeke) na sjevernu tribinu gdje se priključio pjesmi navijača. Ne bi bilo nimalo iznenađujuće da slične scene gledamo i ove nedjelje, a "treće poluvrijeme" na stadionu moglo bi potrajati dugo, jer rijetko kada će Maksimir s toliko emocija ispratiti jednog od svojih miljenika u inozemstvo.
OSTAVŠTINA I MJESTO U POVIJESTI
Brojke kažu kako će nastup protiv Rijeke biti njegov 359. u modrom dresu, uz 41 postignuti pogodak, ne popravi li dodatno tu statistiku protiv kluba s Kvarnera. Ipak, čiste brojke skrivaju puno. U nedjelju odlazi jedna velika era Dinamove povijesti. Opraštali su se od Modrića, Mandžukića, Eduarda, a nešto kasnije i od Olma i Gvardiola, ali rijetko kada je "modri" puk teže puštao svoje ljubimce, kao što je to nedavno bilo u slučaju Oršića, a sada i Ademija. Ako je popularni "Orša" bio penicilin za londonske klubove, potpisavši presude Tottenhamu, West Hamu i Chelseaju, kapetan momčadi bio je još opasniji, jer je na taj konto već prije ubacio i Arsenal.
Bilo je pregršt onih koji su nakon Maksimira napravili velike karijere, neki čak i otišli do statusa najboljeg igrača na svijetu, zaradili basnoslovne iznose na bankovnim računima, ali nije bilo puno onih koji su Dinamu dali više od Arijana Ademija. Ako je takvih uopće i bilo. Poput Oršića, i kapetan povijesne generacije mogao bi u budućnosti zadužiti jedan dio komadić novog stadiona, ako ta nedosanjana bajka ikad zaživi, jer je tu čast i zaslužio. Barem kakav mali kutak, klupski hommage u obliku statue, a možda i naziv tribine u sjećanje na vladavinu kapetana Ademija...