Spoznaja da je Dinamo primio više pogodaka nego što je napravio prekršaja, možda i ponajbolje ocrtava blamažu u Allianz Areni. Devet je lopta završilo u Nevistićevoj mreži, a Dinamov je vratar bio najbolji plavi pojedinac i stalno je bio na otvorenoj "streljani". Prekršaji? Šest. Slovom i brojkom (6). I jedan žuti karton. Zbog prigovora. I tu sva normalna analiza prestaje...

Da, razlika u kvaliteti je očita. Ali, nije razlog sramotnog poraza. Tko je to zabranio Plavima da trče, da se bore, pa čak i da tuku, da se dobro taktički postavljaju? Ili to jednostavno ne mogu, jer nisu adekvatno tjelesno pripremljeni za ove, najveće izazove? Pitanja je mnogo, odgovore treba što prije pronaći. I nije ovo prva utakmica u kojoj su Plavi pokazali nemoć, ali plovilo se dosad na veselim valovima plasmana u Ligu prvaka i sve je gledano kroz neke drukčije naočale. Svjesno ili nesvjesno. Ali, stvarnost je kudikamo drukčija...

- Čudna utakmica. Jako čudna. Imao sam, naime, dojam da Bayern šetajući, kao na opuštajućem treningu, prelako stvara prilike. I to iz minute u minutu – rekao nam je jutro poslije minhenske sramote Rajko Janjanin, nekadašnji Dinamov plemeniti vezni igrač. Potom je nastavio:

- Kao da je Bayern stalno imao jednoga ili dvojicu igrača više na terenu. Ali nije, igrali su 11 na 11 i Bayern je u ne previše jakom ritmu apsolutno dominirao. U jačem su ritmu Bavarci igrali u prošloga vikenda u Kielu. A protiv Dinama su naizgled lako u svakom napadu stvorili barem polušansu. Neshvatljivo...

Kad se dogode ovakvi porazi, obično se kaže "suparniku je ušlo u gol sve što je zapucao prema vratima". A Bayernu nije ušlo ni pola upućenih lopta prema jadnome Nevistiću...

- E, da. To je ono što je svakoga "dinamovca" najviše pogodilo. Baš sam se osjećao posramljeno kao bivši igrač, tako se lako rasprodaje teško stečeni ugled. Pa nije Hrvatska bilo tko u svjetskom nogometu!? I onda dođe ovakav potop hrvatskoga prvaka, to je užarena pljuska koja će još dugo odjekivati.

"Užas"

Vi ste kao igrač osjetili što znači izgubiti 2:9, bilo je to protiv Veleža, 9. veljače 1980. godine, na turniru u Mostaru...

- Užas jedan. Ali, bilo je to tijekom pripremnog razdoblja, a ovaj je poraz stigao pod najjačim reflektorima nogometne pozornice. Sjećam se da je tada poslije utakmice bilo dosta nervoze u našoj svlačionici, jedan drugome smo svašta predbacivali, strašno nas je pogodio taj poraz. Trener je bio Vlatko Marković, bio je jako ljut, sjeo je u autobus, a onda je do njega došao tadašnji izbornik Jugoslavije, Miljan Miljanić. I pokušao ga je utješiti, govorio mu je "Vlatko, bolje da jednu utakmicu izgubiš 2:9, nego devet utakmica 0:1"! No, Vlatko ga je ljutito potjerao van iz busa – rekao nam je Janjanin.

Teška je i besana noć bila iza još jednog bivšeg Dinamova veznjaka, Dražena Beseka. Evo i njegovih dojmova:

- Užas... Sve je bilo loše pripremljeno. Znalo se protiv koga se igra, znalo se gdje se igra. I siguran sam da se sutra igra utakmica, da bi bila posve drukčije pripremljena nego što je bila ova nesretna u utorak. U svakom se duelu vidjelo koliko su Bayernovi igrači brži i čvršći, koliko su fokusirani na jednostavnost igre. Od prve do zadnje minute! Ne može se protiv Bayerna igrati bez kontakta, a tog kontakta praktički nije ni bilo. Uvijek se kasnilo za jedan korak, za pola sekunde - kaže Besek i nastavlja:

- Najgore je u svemu što je govor tijela Dinamovih igrača pokazivao kako za njih utakmica predugo traje i jedva čekaju da ta muka završi. Stalno su Plavi patili, pa Bayern je lakoćom dolazio u dobre situacije iz minute u minutu. Kad igraš protiv takvog suparnika, moraš ga učiniti nervoznim, a jedini je način za to da mu prekidaš igru. A Dinamo Bayernu, s mizernih šest napravljenih prekršaja, nije prekidao igru.

U ovakvim je situacijama, kad zakaže cijela momčad (osim vratara), obično trener prvi na udaru. Kakav je vaš stav o statusu Dinamova trenera?

- Trener sam i znam što bih napravio nakon ovakvog poraza, držeći se osobnoga i sportskoga morala. No, nisam pozicioniran da govorim, ili sugeriram, što bi Dinamov trener sad trebao napraviti. I u svemu je najmanje važan osobni interes, na prvom mjestu mora biti klupski interes, mora se vidjeti što je najbolje za klub u cjelini.

TOM DUBRAVEC Cropix

Nije bilo gladi za dokazivanjem

Dakle, ponudili biste ostavku?

- Zbog poštovanja prema klubu i navijačima, to je najmanje što bih napravio iz moralnih razloga. A onda bi klupske strukture trebale procijeniti je li moj potez opravdan ili ne. Ponavljam, trener sam, bio sam u nekim sličnim situacijama. Kad sam tek došao u Varteks kao trener, izgubili smo 1:7 i želio sam u zemlju propasti. Ponudio sam ostavku, nije bila prihvaćena, ali to sam morao učiniti, moral mi je to nalagao.

A onda klub odlučuje. Ili stane iza trenera, te i dalje vjeruje u taj projekt, ili, pak, prihvati ostavku i dovede novoga čovjeka istodobno preuzimajući svu odgovornost – rekao je Besek i na kraju istaknuo:

- Ova je Liga prvaka, u ovom obliku, iznimno teška i zahtjevna, traži se fokus na potankosti na koje igrači moraju biti spremni. Dinamo ima mnogo iskusnih igrača, ali, na žalost, nisu u vrhunskom natjecateljskom ritmu. I to treba otvoreno reći. Za igranje u ovakvoj Ligi prvaka, Dinamo mora imati motoričnu, energetski jaku momčad, koju pokreće glad prema dokazivanju. Ne, dakle, prema pobjedi, jer je iluzorno očekivati pobjedu u Münchenu, ali mora postojati glad za dokazivanjem, mora se vidjeti da je svaki igrač spreman "poderati" se na travnjaku tih 90 minuta! A to nismo vidjeli u Münchenu, igrači su jedva čekali kraj i bilo je užasno teško gledati takvu utakmicu. Dinamo je donedavno idilično živio, a onda su, u samo četiri dana, Hajduk i Bayern posve okrenuli situaciju i iz pozitivne se došlo u iznimno negativno stanje. Iz toga se sad treba znati izvući – rekao je Besek.