Kad je bio trener Milana, u eri osvajanja četiri uzastopna scudetta, Fabio Capello izrekao je jednu od svojih osnovnih teorija za uspješnost.
- Meni nije najvažnije kakvog su raspoloženja igrači od 1 do 11. Ključno za atmosferu u svlačionici jest raspoloženje igrača od 13 do 25. Zato se puno posvećujem njima...
Fabio Capello je bio top trener. Nekoć odličan vezni igrač Rome, Juventusa i Milana koristio je iskustva iz te faze karijere, te je kao trener znao držati dobru atmosferu u svlačionici tih klubova, ali i Real Madrida. Nešto je manje bio uspješan u reprezentaciji Engleske, gdje je imao barijeru jezika, pa je u inače problematičnoj homogenosti grupe jednostavno podbacio.
Mirni pristup
Ante Čačić je kao trener uvijek djelovao s pristojnom retorikom i manirima staloženosti. To mu je osnažilo dojam šmekera, koji zna kako osvojiti povjerenje igrača. Bilo je i situacija kada se postavio tvrđe prema nekim igračima (Bišćan, Vrsaljko, Lovren...), te nije popuštao u svojim odlukama. No, ukupno gledajući njegov put, prevladavala je pozitivna priča koju i sada šire Dinamovi igrači, koji su s njime na klupi u posljednjih pet utakmica HNL-a obranili titulu prvaka. To je upravo mirni pristup trenera, koji ih je osnažio u samopouzdanju i time što im je ponavljao da su najbolji i da to "samo" trebaju pokazati na terenu. I bilo je tako, uz četiri pobjede, remi i gol-razliku 10-2...
Ante Čačić je Dinamo preuzeo od Željka Kopića na prvoj poziciji. I to nakon pobjede od 3:0 nad Istrom 1961, odnosno, nakon serije od pet pobjeda i remija na Poljudu, uz gol-razliku 11:1. Jasno je da je Dinamo, dakle, bio u natjecateljskom pozitivnom nizu, a utoliko je novom treneru bilo lakše usmjeriti Modre prema kontroli kursa za naslov prvaka. Čačićev pristup, više psihološke naravi, očito je dobro došao da se atmosfera relaksira i sigurno finišira sezona.
U rujnu će Čačić navršiti 69 godina. I realno je ustvrditi da mu je ovaj posao i sezona koja je pred njim vrhunac trenerske karijere. Ujedno je ovo posao-sezona prema kojoj će vjerojatno definirati okvir svoje karijere.
Dinamo je nemjerljivo najveći klub u kojem je radio, a jedina prestižnija priča bila mu je ona izbornička s Hrvatskom, koja je počela tipičnim mu umirivanjem situacije i pozitivnim usmjeravanjem atmosfere u nervoznoj svlačionici Vatrenih (smjena Nike Kovača), nastavljena obećavajućim igrama u prvoj fazi Eura 2016. i razočaravajućim ispadanjem u prvom kup-dvoboju (Portugal), te potom završila smjenom kad se kompromitiralo kvalifikacije za Rusiju (došao Dalić).
Trebalo bi biti lakše
Takav dril nepotpunosti obilježje je trenerske (klupske) karijere Ante Čačića. Najčešće se uključivao kao trener tijekom sezone, a rijetko je u proteklih 16 godina zaključio sezonu u istom klubu. Zašto mu je takav trend? Neki kažu da je tvrdoglav i kad nešto odluči činiti, onda je uporan čak i onda kada se vidi da mu to odmaže. Drugi su mišljenja da nije dovoljno stručno fleksibilan, dok treći, pak, promiču tezu kako je trener koji ne prati evoluciju nogometne igre, taktičku i tehničku suvremenost u radu. Doduše, u današnje vrijeme brojnosti stručnih stožera, uz više asistenata, analitičara te potporu tehnologije, svakom trenerskom šefu bi trebalo biti lakše podići tehničko-taktičku razinu momčadi...
Svatko o svemu tome ima pravo na svoje (subjektivno) mišljenje, ali zadržimo se na činjenicama. Dinamo je klub koji petnaestak godina ima definirane ambicije. Prvi cilj jest da "mora" osvojiti titulu prvaka i ulaz u grupnu fazu europskog natjecanja. Potom je poželjno osvojiti Kup i još niz malih dostignuća. Primjerice, da igrači reprezentativnog dometa (uzmimo primjer Petković) igraju u visokoj formi i privuku europske platiše, pa da netko od mlađih igrača (prošlosezonski primjer Šutalo) iskorači u statusu do reprezentativnog poziva, pa da se promoviraju neki novi klinci (primjerice Baturina). I naravno, da se sve to odvija u dobroj i pozitivnoj atmosferi u i oko kluba. Jasno je da je to izuzetno puno tereta trenerskom poslanju, ali s obzirom na uvjete rada, plaću i privilegije koje donosi status trenera Dinama, to je i logično. Veliki klubovi unutar jedne zemlje uvijek su pod velikim pritiskom ambicija i očekivanja javnosti. Treneri su tu ključna karika, ali istovremeno prema složenosti posla oni su i najslabija karika.
Ante Čačić je nakon relativno ugodnih pet kola potvrde naslova sada u sasvim drugoj poziciji. Sigurno jest da je izuzetno motiviran da u možda završnoj velikoj priči svoje trenerske karijere demantira sve koji sumnjaju u njegovu stručnu liniju, da skeptike pretvori u podupirače i s Dinamom ispuni klupske i svoje ambicije. S iskustvom rada u Dinamu i više drugih HNL klubova, s vrlo intenzivnim doživljajima vodeći reprezentaciju Hrvatske, Čačić bi ovaj modri dril trebao odraditi beskompromisno gledajući odnos logika struke i "političkih" podređivanja. Nikad neće imati bolju situaciju nego sada, tim prije što mu klub zbilja pomaže dobrom selekcijskom pričom. To će, doduše, pojačati pritisak ambicije i očekivanja, ali uvijek isti postoji i bolje ga se podnese kada se na raspolaganju ima tako kvalitetan roster.
Drukčija dinamika
U tom smislu bit će jako važno kako će se odrediti prema napućenosti svlačionice, odnosno, koju će to grupu igrača odrediti da s njom ostvari gore navedene ambicije kluba. Jer, kako je kazao Capello, sve je jasno oko glavnih igrača i njih treba samo "servisirati" u dobrom raspoloženju. Ključno je koga se vidi u alternativi, pa onda kako ga se priprema da prvo dobro podnese čekanje prilike i ne remeti atmosferu, te naposljetku kako da bude u pravoj formi kada treba igrati. Dakako, Čačić u tom kontekstu mora biti puno mudriji i odvažniji u rotaciji igrača, a ne kao u reprezentativnoj eri tipovati uvijek na istu grupu, a igrače mijenjati u finišu utakmice. S pravilom pet izmjena danas je nogometna dinamika utakmice sasvim nešto drugo...