Damir Krznar našao se na mračnom mjestu dok je na poluvremenu išao prema svlačionici. Ne mislimo pritom na tunel Rujevice, nego na isto ono mjesto na kojem su ne tako davno zaglavili i Zlatko Kranjčar i Mario Cvitanović - na pragu rezultatskog zlostavljanja. Velikom Cici ponos nakon 2-5 poraza (2016. godine) nije dopustio da nastavi na Dinamovoj klupi, a Cvitanović je preživio 1-4 potop (2018.), ali načetog kredibiliteta nije dugo izdržao u Maksimiru…
Mali je misterij kako je Krznar zalutao na mračno mjesto, a još veći kako se ekspresno vratio iz ponora. Rijeka je do 3-0 stigla igrajući dopadljiv nogomet, s prepoznatljivim šablonama, s arhitektom Pavičićem na sredini i strašnim egzekutorom u napadu. Kada vas zaljulja potres od dva Drmića za tako kratko vrijeme, i moćna momčad mora izgubiti tlo pod nogama. Drmić je klasa, Pavičić sjajan, Ampem otkriće sezone, ali već u prvom dijelu iz nekih se reakcija domaćih stopera moglo iščitati da je Rijeka kvalitetom neujednačena momčad koja ne može izdržati cijelu utakmicu u furioznom tempu, bez defenzivnih propusta.
Dok napadače traži i uspješno pronalazi na okrajcima bundesligaških rostera (Gavranović, Čolak, Drmić), Damir Mišković obranu krpa materijalom s nogometnih buvljaka. Šuplja je bila na posljednjoj utakmici u Gorici i takvom se predstavila u drugom dijelu subotnje predstave.
Tu je predstavu s dva trademark jedanaesterca začinio Bruno Petković. Da nije nogometaš, mogao je biti zvijezda borbe s bikovima, takva hladnokrvnost krasi najveće toreadore. Ali daleko od bijele točke, Petković je bio najslabija Dinamova karika, potpuno izvan ritma, s previše izgubljenih posjeda. Dinamo se vratio na ho-ruk, na zanos i energiju igrača s klupe. Mogao je na koncu i dobiti utakmicu, još jedan derbi nakon kojeg će biti povike na VAR.
Nisam usamljen u razmišljanju da se VAR kod nas lijepo sljubljuje s parodijom, disciplina bi se uskoro mogla preimenovati u varodija jer previše je tu nedosljednosti u tumačenju pravila iz kola u kolo…