Jurčića plaši adaptacija, Mamić ga tješi: 'Soudani nije veliki vjernik, nema problema'

Nije se Kruni Jurčiću dopala priča kako u Maksimiru raste nova megamomčad. Naravno, trener je zadnji koji smije padati u euforiju, na njemu je najveći teret, ne uspije li ući u Ligu prvaka, svi će prstom uprijeti u Krunu Jurčića. Zato je on oprezan, zna da prilagodba novih igrača može potrajati. Iako je svjestan da je u ruke teško mogao dobiti bolju i kvalitetniju igračku, da Dinamo dugo nije bio tako široko pokriven na svim pozicijama, Jurčić također zna da će megamomčad imati samo ako se svi ti zvučni igrači na brzinu priviknu na Dinamo i uvjete rada i života u Zagrebu.

Na to je ciljao, kad je rekao da se ne slaže s napisima o velikoj Dinamovoj momčadi, premda, stvarno nije u situaciju da se smije žaliti.

Izostavit ćemo iz ove priče one igračke promašaje, tipove koji su dolazili u Maksimir, jer nisu mogli nikamo, one koji nakon Dinama nisu igrali nigdje više. Međutim, na tragu Jurčićevog straha svakako je činjenica da i mnogi etablirani igrači, koji su iza sebe imali barem solidan CV, nisu u Dinamu uspjeli napraviti mnogo.

Najbolji je primjer svakako Pedro Morales. Evo, neki je dan potpisao za Malagu, a u Dinamu se nikako nije mogao prilagoditi. Jezik nije želio naučiti, stalno je bio nezadovoljan, patio za svojom domovinom... Iako je na početku imao odličnih partija, kako je vrijeme odmicalo, tako je i on 'padao’. Jednostavno, Dinamo mu nije odgovarao, on je morao otići.

- Dinamo je moj put do Reala ili Barcelone - rekao je prošle jeseni Bryan Carrasco, još jedan Čileanac koji se nije pokazao u Maksimiru. Došao je u Dinamo s pedigreom mlade zvijezde, igrača koji će biti budućnost čileanske reprezentacije, međutim, zadržao se ovdje jako kratko. Da je zabio onu šansu protiv Porta, tko zna, možda bi bilo drugačije, ali, kad se sve zbroji - nije uspio.

O Calellu smo već puno puta pisali, dečko, kao i Morales, nikad nije naučio hrvatski, nikad se nije uklopio u momčad i postao dio ekipe. Da ne pričamo o Papadopoulosu, Slepički, Sylvestru... Svi su oni došli u Dinamo da bi bili pojačanja, a završili su neslavno.

Recimo, od svih se daleko najbrže prilagodio Portugalac Tonel. Bio je tek 10 dana u Zagrebu, kad je na Poljudu istrčao u derbiju protiv Hajduka. Odigrao je sjajno, kao da je već 10 godina u Dinamu. No, on je izuzetak, a ne pravilo. Iako je u dvije i pol godien u Maksimiru uistinu bio pozitivan primjer prilagodbe, čak je i Tonel još nekoliko mjeseci prije povratka u Portugal govorio kako će se vratiti jer njega i njegovu obitelj muči nostalgija. Dakle, kad i prilagodba uspije, kad se igrači udomaći, to još uvijek ne mora biti dovoljno.

Pozitivan je primjer i Leandra Cufrea. Argentinac je došao u Dinamo u 'poznim godinama’, a iz njega otišao kao jedan od vođa svlačionice, onaj kojega se sluša. Cufre je za mnoge mlade igrače u Argenitni, ali i Južnoj Americi, bio idol, pa su se upravo oko njega skupljali mladi Argentinci Ibanez i Calello te Čileanaca Morales, neko kratko vrijeme i Sammir. Sjećamo se kako je Cufre 'odgajao’ te dečke, anegdota iz maksimirske svlačionice kaže da je jednom prilikom uhavatio Ibaneza za vrat kad se s Calellom dogovarao za subotnji večernji izlazak.

Uz Tonela i Cufrea, Georg Koch bio je također među onima koji su se brzo prilagodili u novom klubu i novim uvjetima, jasno, u tu skupinu spadaju i Sammir i Ibanez, koji imaju i hrvatsku putovnicu, no, njima je ipak trebalo nekoliko sezona da postanu 'domaći’. Od Soudanija, Migliorea i Fernandesa to se očekuje - odmah.

Dakle, uvijek je pitanje kako će se ukopiti u Dinamo. Možda ćemu zagrebački način života sjesti bolje nego njemački - kao, primjerice, Domagoju Vidi - pa tu i eksplodira?

- Soudani nije veliki vjernik, neće biti problema - tvrdi Zoran Mamić.

Što znači da treninzi u vrijeme Ramazana neće biti problem? Ma, tko to trenutno može znati, naravno, tko ne bi volio da se Migliore, Soudani i Fernandes što prije pridruže Tonelu, Cufreu i Kochu. Jer, onda bi Dinamo stvarno imao - megamomčad.