Dobio je prije utakmice uokvireni dres s brojem 100, kao svojevrsnu nagradu za životno djelo. Zaradio je, opet prije utakmice, i pljesak Maksimira, po tko zna koji put u karijeri. A ono kasnije, u idućih 90 minuta, nije bilo za pljesak. Kao što i dosta puta u zadnje vrijeme nije. Joe, možda je vrijeme...
Šimunić je velikan hrvatske reprezentacije, kapetan Dinama, čovjek koji će, definitivno, imati mjesto u svim almanasima posvećenima hrvatskom nogometu, poseban, osebujan lik, ljubimac navijača. I odličan stoper, koji za sve što je napravio zaslužio dubok naklon.
Međutim, baš zbog svega toga, zbog svega dobroga što je napravio bio bi pravi potez da Šimunić završi karijeru. Da ga u sjećanju nosimo kao velikog igrača. Jer, ovakav Joe kakvoga gledamo u zadnje vrijeme... Muči se i on, muče se i oni koji ga gledaju. Blijedi ona slika o bespoštednom borcu, kapetanu, vođi na terenu, stoperu velikog srca i autoriteta. Nije on kriv, jednostavno, godine su tu. Primjetno. Još onaj "vrtuljak" Ludogorecova Bezjaka lani bio je jasan znak, a otad je Šimunić samo stariji, sporiji, k tome i "ranjen" izgonom sa SP-a. I, ono što slijedi, svakako mu ne ide u prilog. Vratit će se Taravel i Addy, možda dođe još jedan stoper, Šimunić, u ovakvom izdanju kao protiv Aalborga, mogao bi zimu dočekati na klupi. Ili, ne daj Bože - na tribini. Pa zar bi to bio oproštaj dostojan Joea? Neki su mu još prije dvije-tri godine proricali kraj, nije se dao, stisnuo je zube, živio sa svakodnevnim terapijama, izvukao je maksimum i pružio koliko je pružiti mogao. Ali sad... Sad je možda stvarno vrijeme, Joe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....