Igor Štimac i Siniša Mihajlović, izbornici reprezentacija koje će se sutra sučeliti na maksimirskom travnjaku, imaju mnogo poveznica. Jedna od njih su i zajednički slavonski dani; Metkovac Štimac, Hajdukovo dite, u drugoj polovici osamdesetih stigao je na kaljenje u vinkovački Dinamo , dok je Mihajlović Slavonac po rođenju, odrastao je u Velebitskoj 153, u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje.
Štimac je u Dinamu odigrao dvije sezone, iz Vinkovaca je i otputovao u Čile gdje se okitio svjetskim juniorskim zlatom. U gradu na Bosutu i dan-danas ima mnogo prijatelja, uvijek je rado viđen gost, a prije nešto manje od osam godina, točnije u travnju 2005. kada je s Cibalijine klupe odstupio Branko Karačić, Štimac je stigao u spasilačku misiju i opasno nakrivljeni vinkovački brod uspio je dotegliti do mirne luke.
Osim kao trenera - koji je vinkovačkom brandu tada spasio prvoligaški status - ali i vrsnog nogometaša, Štimca u Vinkovcima pamte i po osebujnom načinu života . Vozio je atraktivnu Opel Mantu koju je kupio u Ivankovu, ali i koju je izvrnuo na krov u Kunjevačkoj šumi.
- Živio je boemski. Svirao je gitaru, šetao pudlicu od gospođe Štefice Vukušić (supruga pokojne trenerske legende Cice Vukušića, op. a.), bio je omiljen u ženskom društvu, pravi magnet za žene. No, prije svega bio je ljudina, bio i ostao. Čvrsto na zemlji, nije poletio među oblacima, uvijek svrati kad dođe u Vinkovce. Totalni pozitivac - prisjeća se svoga podstanara Milenko Grbavac, vlasnik kuće u ulici koja je nekoć nosila ime Slavonskih brigada, a danas Ljudevita Posavskog. Kućni broj bio je i ostao 15...
Pokojni Ivan Đalma Marković često je znao stražariti skriven u raslinju pokraj kuće, čekajući da se njegovi puleni Igor i cimer mu Zlatko Dalić vrate iz noćnog provoda. Nikada ih nije uspio dočekati, strpljenje ga je redovito izdavalo, ali je jednom ostavio zavezanu cipelu na ulaznim vratima kako bi nestašni dvojac znao da je šef bio u kontroli...
Štimac i Mihajlović u tim slavonskim godinama na travnjaku su se sudarili samo jednom, u prijateljskoj utakmici u Vinkovcima gdje je tadašnji republički ligaš Borovo došao testirati formu VK-prvoligaša. Pobijedili su Vinkovčani, a blijedo sjećanje sugerirat će rezultat 2:0...
I dok su Štimčeve veze s Vinkovcima i dalje čvrste, zapravo neraskidive, Mihajlović je s Borovom pokidao sve spone. Kuća u Velebitskoj 153 je obnovljena i - oglašena za prodaju. Dakako i prazna. Roditelji mu žive u Srbiji, tamo je i Sinišin mlađi brat Dražen koji je nešto prije rata upisao policijsku školu u Zagrebu. U Zagrebu je umalo završio i Siniša koji je za Modre odigrao čak i turnir u Francuskoj, no nije se zadržao u Dinamu, klubu čiji je grb krasio dnevni boravak obiteljske kuće u Borovu. Majka Viktorija, inače Hrvatica, navijala je za Dinamo, otac Bogdan za Željezničar. Siniša se, pak, preko Vojvodine i Crvene zvezde otisnuo u svjetsku orbitu.
A prve nogometne korake napravio je u Borovu. Prvi trener Eduard Bulić pamti ga kao dječarca bebastog lica, ali čvrstog karaktera i pozitivne drskosti.
- Klinci su ga zvali Barbika, no karakterno mu taj nadimak uopće nije odgovarao. Znao se nametnuti, na terenu nije nikoga respektirao. Fizički nije bio dominantan, pa sam se isprva čudio otkud tolika snaga u toj ljevici, u toj nožici bilo je stvarno mnogo dinamita. Međutim, imao je savršenu tehniku udarca, ali samo lijevom nogom. Desna mu je služila samo za ulazak u autobus - prisjeća se Bulić koji aktualnog izbornika Srbije nije vidio već dva i pol desetljeća.
Otprilike toliko s Mihajlovićem nije u kontaktu ni Slavko Baketa, s kojim je na pripremama borovskog kluba dijelio sobu. Zajedno su igrali do 1986. do 1988. godine, odnosno do Sinišina odlaska u Vojvodinu.
- Tu i tamo sretnem se s nekim zajedničkim prijateljima Srbima koji kažu da se ni njima već odavno ne javlja, da se potpuno odnarodio, kako se to ovdje zna reći. Navodno je za vrijeme okupacije u Vukovaru bio samo jednom - kaže Baketa koji se '86. vratio iz Osijeka i u seniorskoj svlačionici NK Borovo zatekao tinejdžera Mihajlovića kojemu je na neki način bio nogometni mentor.
- Bio je mangupčić, premazan svim mastima, nikome nije dao ispred sebe. Naprosto, znao se nametnuti u društvu, premda moram reći da je prema meni imao neskriveni respekt. Osam godina sam stariji, imao sam neki nogometni pedigre, bio mu kapetan, vjerojatno zbog toga, tko će ga znati... - dodaje Baketa.