Mnogi će kazati da je Sammir kartu za Brazil rezervirao onoga trenutka kad se ozlijedio Niko Kranjčar. Međutim, po onome što smo vidjeli na treninzima u Bad Tatzmannsdorfu, Brazilac s hrvatskom putovnicom uhvatio bi svoje mjesto u avionu i da se hrvatski veznjak u QPR-a nije ozlijedio i otpao. Uostalom, zadnjeg dana austrijskih priprema, izbornik je kazao novinarima:
Sammir je dres Dinama nosio sedam godina. S vremenom mu je bivalo sve teže, pred kraj staža u Maksimiru, posljednje dvije godine stalno je ponavljao “želim otići, tražiti nove izazove”. Usput je tražio utjehu u čaši i noćnim izlascima, bio je glavna priča tabloidnog karaktera. Neprospavane noći i nesportski život reflektirali su se na njegovim nogometnim prezentacijama, bivao je sve slabiji i slabiji, Dinamo je svoje najbolje partije u posljednje vrijeme pružao upravo bez Sammira. Međutim, isto tako valja napomenuti da je i neke svoje odlične izvedbe Dinamo morao zahvaliti Sammiru, protiv Malmöa, upravo je on sjajnom predstavom u Maksimiru odveo Modre do Lige prvaka. Makar se na kraju moramo složiti da je s obzirom na svoju igračku klasu Sammir u modrom dresu morao ponuditi mnogo više.
U rujnu 2012. godine bivši izbornik Igor Štimac pozvao ga je u reprezentaciju za kvalifikacijsku utakmicu s Makedonijom u Skoplju. Dogodilo se to nakon dvogodišnjeg lobiranja Zdravka Mamića, ali i dijela medija. Još pamtimo kako se glavni čovjek modrog kluba svađao s izbornikom Slavenom Bilićem. Štimac je tada kazao: “Sammira sam zvao zato što može pomoći ovoj reprezentaciji, imao je problema u svom načinu života, ali znam da se promijenio.”
Niti nakon tog poziva Sammir se nije bitno promijenio, način života ostao je skoro isti. Na tom ogledu s Makedonijom doživio je i zvižduke hrvatskih navijača, a još pamtimo sliku na kraju ogleda, kad je dobio veliku podršku reprezentativaca, pogotovo Darija Srne koji ga je zagrlio i odveo u svlačionicu. Nisu to bila laka vremena za Sammira, ali šlag na tortu svega što mu se dogodilo, stigao je u studenome prošle godine. Zoran Mamić potjerao ga je iz momčadi Dinama, Sammir je kazao kako se to dogodilo jer nije želio uklizati u lokvu vode.
“Bio sam virozan i nisam uopće trebao trenirati. Zar je moj grijeh što se nisam želio razboljeti?”
Bio je to kraj njegove priče u Maksimiru. U tom trenutku izgledalo je kako mu je karijera krenula nizbrdo, da se više ne može spasiti. Mnogi su mu predviđali totalni krah, već su se počeli stvarati zaključci i predlošci za priču o još jednom “nogometnom pijancu” koji je loše skončao. Sammir je bio zicer za “nogometnu smrt”.
Međutim, slijedio je odlazak u Getafe, koji je opet kod dijela javnosti komentiran u stilu, “ako ovaj zaigra u Primeri, onda će ti biti svjetsko čudo”.
Kao što vidimo, “svjetsko čudo” se dogodilo, Sammir je oslobođen utega prošlosti zaigrao, na kraju je slijedio poziv Nike Kovača. Kad je objelodanjen taj “popis 30”, opet se zaključivalo da je on tu samo reda radi te da nema šanse naći se u avionu za Brazil. A eto vidite što se na kraju zbilo. Sammir je ispao pobjednik, iz maksimirskog blata u koji nije želio uklizati stigao je do zlatnog pijeska Copacabane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....