Gornji redci ipak nisu bedasta diverzija potpisanog novinara povodom spuštanja zastora na reprezentativnu priču Ivice Olića, nego isječak iz zacijelo najljepšeg hommagea njegovoj karijeri. Reporter Guardiana Marcus Christenson malo je, doduše, požurio s ispraćajem veterana u mirovinu, gorko-slatki članak pod naslovom "Anti-Cristiano Ronaldo predivnog Svjetskog prvenstva" objavio je već u lipnju 2014. godine nakon utakmice Hrvatska vs. Kamerun (4:0). A tekst funkcionira kao zahvala velikom nogometašu i ujedno posveta svim onim "anakronizmima" koje je moderna igra odbacila kao evolucija rep. Posveta igraču neopterećenom slavom, imunom na pohlepu, posveta staromodnom napadaču koji je u okruženju svih ovih wengerovsko-guardiolinskih 170 centimetara visokih, tananih i suptilnih tehničara dizajniranih u istoj radionici izgledao nezgrapno kao kakav "tenk" preseljen u kazneni prostor direktno iz UFC-ova kaveza. Testament serijskom strijelcu koji će nakon pogotka Kameruncima u mikrofon njemačkom reporteru, onako uzgred, na kraju intervjua, kazati da bi vjerojatno odigrao i bolje da na dan utakmice nije razrezao nogu na izlasku iz kupaonice zbog čega je završio na šivanju. "Počinje boljeti sada kada sam izašao. Usporit ću dva-tri dana, onda idemo ispočetka..."
Između spomenutog pogotka Kamerunu u Manausu i prvog uistinu važnog Olićeva gola za nacionalnu momčad - onog Italiji u Ibarakiju 2002. godine kada je uletjeo na teren kao Jozićev džoker s klupe i ubrzo egzaltiran proslavljao gol vrteći po rukama neposlušni dres koji se nije dao navući natrag - prošla su 4393 dana. U tom je razdoblju 36-godišnjak izgradio impresivnu klupsku i reprezentativnu karijeru, daleko impresivniju nego što se na startu karijere dalo prognozirati premda je, istini za volju, njegov prvi trener u svijetu profi-nogometa Miroslav Buljan još u nježnim Olićevim godinama tvrdio da na treningu Marsonije vodi zastrašujuće moćnog napadača koji mora izrasti u svjetsku klasu i standardnog reprezentativca. Izvjesna skepsa zadržala se i lebdjela nad pričom o svjetskoj karijeri poput olovnog oblaka sve do 2003. godine kada se Olić napokon oteo iz klinča klupskim i privatnim tutorima te preselio u Moskvu. CSKA će ga ubrzo ispaliti u stratosferu kao brendiranog, klasnog napadača.
Vrhunci Olićeve klupske karijere vezani su uz Hamburger SV i Bayern; u bundesligaškom "dinosauru" zabijao je kao na tekućoj vrpci i tako kupio ulaznicu za najtrofejniji njemački klub s kojim će kasnije odigrati seriju veličanstvenih utakmica i dobaciti do dva finala Lige prvaka, ali samo kako bi zapeo u rajskom predvorju. Jednom Inter, drugi put Chelsea raspucavanjem jedanaesteraca, oduzeli su mu privilegij da podigne "klempavi pehar" i pridruži se brojnom klubu sunarodnjaka koji su to prethodno učinili, ali taj sitni hendikep neće naškoditi njegovu statusu u našem nogometnom Panteonu.
Ako je Zvonimir Boban slovio za utjelovljenje racionalnog vođe, ako je Davor Šuker sinonim za golgetera i ambasadora reprezentacije u svijetu, a Dado Pršo njezino "hrabro srce" i bypass koji je povezao generacije, ako su braća Kovač poput Mercedesa s desetogodišnjim antikorozivnim jamstvom simbolizirali trajnost i pouzdanost, u navijačkim srcima Ivica Olić bio je sve to, a možda i nešto više. Plakatno lice nacionalne momčadi i dečko iz susjedstva u isto vrijeme. Nogometni heroj koji će nam nedostajati...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....