Najbolji smo kad nam je najteže! Postao je to s godinama poklič naše nacionalne momčadi, rečenica kojom se vole hrabriti sve generacije reprezentativaca, još od 'originalnih’ Vatrenih. Nastala je tamo negdje 1997. nakon one pobjede nad Grčkom u Solunu, kad se Hrvatska vratila među žive u igru za SP. Iako je već bila otpisana, Ćiri Blaževiću već su tražili nasljednika, Hrvatska nije pukla pod pritiskom pobjede, slavila je 1:0, ostalo je povijest.
To je jedan od dokaza da naši nogometaši znaju izuzetno dobro reagirati pod pritiskom. Doduše, znalo se događati, posebno u Maksimiru, da u situacijama kad mora pobijediti, a pritom je favorit, Hrvatska kiksa. Bilo je tako, primjerice, upravo 1999. protiv Jugoslavije (2:2), zatim i u kvalifikacijama za SP 2010. protiv Ukrajine, kad nas je remi (2:2) dodatno udaljio s puta za Južnu Afriku. Sjećamo se i one utakmice sa Slovencima u doigravanju za Euro 2004., kad su svi odahnuli jer smo dobili 'najbolji ždrijeb’, a na kraju smo bili sretni s remijem i vizu za Portugal vadili smo tek u Ljubljani. Ključna je prije toga, za plasman u repasaž, bila utakmica s Bugarima. Dobili smo! Kao i Belgiju za plasman na SP. I Švedsku kasnije za odlazak u Njemačku 2006. Sjetimo se i one Ukrajine u već spomenutom baražu za SP 1998., pobijedili smo u Maksimiru 2:0. Važni su bili bodovi protiv Izraela u kvalifikacijama za Euro 2008., već unaprijed upisani, pritisak je bio velik. Bilo je teško, ali i ta je prepreka pala - 1:0. Nešto bliže, iz Štimčeve ere, bio je imperativ osvojiti bodove protiv Makedonije na startu kvalifikacija. Nakon teškog poraza od Švicarske atmosfera je bila loša, bodovi s Makedoncima bili su prijeko potrebni. Hrvatska je opet uspjela, opet 1:0. Dakle, idu nam te utakmice pod teretom, ta Jugoslavija iz 1999. jedina je prava mrlja, ako gledamo samo utakmice u Maksimiru.
- Uvijek smo dobro igrali velike utakmice, znali smo se othrvati tom pritisku. I moram istaknuti da je pritisak bio puno veći 1999. uoči utakmice sa Srbijom, osim što je rezultatski ta utakmica bila važnija, slike rata i svega onoga što se događalo bile su svježije, tenzije veće - prisjeća se Robert Jarni, koji priznaje da se nisu svi jednako nosili s pritiskom.
- To su individualne stvari, svatko to proživljava na drugačiji način. Nekima je dovoljno biti sam sa sobom, neki su pričali s trenerom, suigračima, s obitelji... Osobno nisam imao problema, prije svake utakmice pripremao sam se slično. Dva dana prije utakmice pogledao sam snimke suparničke igre, pratio igrače s kojima ću se najviše sretati na mojoj strani terena. I nije tu bilo onoga da zatvaram novine, gasim televizor da se isključim od svega. Ne, naprotiv, nekad je to bilo i pozitivno, osjetiti što se događa oko tebe. Ipak, mi smo tada gotovo svi igrali u inozemstvu, bilo nam je nekako lakše koncentrirati se na nogomet, ne pasti pod atmosferu. A i ono što je više-manje uvijek isto, najveća je nervoza dok čekaš utakmicu, dok se pripremaš. Kad istrčiš na teren i počne utakmica, onda zaboraviš na sve popratne stvari, onda ti je u mislima samo nogomet. Izuzetno si motiviran na zbivanja na travnjaku - ispričao nam je Jarni.
Dakle, sudeći po svemu, Hrvatska ne treba strahovati od sputanosti protiv Srbije, tradicija, kvaliteta, psihološki moment, sve je čini se na strani Štimčevih izabranika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....