Hrabar ili lud? 'Znam investitore koji bi u Hajduk donijeli nekoliko milijuna eura'

ZAGREB - Četrdesetogodišnji Dalmatinac, odrastao u Splitu, podrijetlom iz Podgore, a već gotovo dva desetljeća na privremenom radu u Zagrebu, gdje živi sa suprugom i sinom, ne samo da se usudio prijaviti na javni natječaj za predsjednika Hajduka, nego je podijelio javnost financijskim uvjetima koje je tražio za obavljanje delikatne funkcije u ‘najluđem klubu najluđega grada na svitu’.

Jedni su tako ustvrdili da su ‘nezajažljiva faraonska posla’ mladog biznismena puste tisuće eura plaće što je tražio, plus bonusi, plus klupske kartice, plus službeni automobil - što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom prvaka i Ligom prvaka donijelo Hrabaru 300-tinjak tisuća eura . Drugi su pak kontrirali da svatko ima pravo tražiti koliko misli da vrijedi, a sva zgražanja oko toga samo su demagogija.

Vjekoslav Hrabar svjestan da je već samom kandidaturom iskoračio iz anonimnosti, spremno je, između dva poslovna sastanka prihvatio poziv na razgovor.

Ne znamo gotovo ništa o vama, ali imate pravo prezime za predsjednika Hajduk?

- Stvarno treba biti ne samo hrabar, nego i lud i kandidirati se za Hajdukova predsjednika. Nisam imao namjeru javno istupati, ali kad su već otkrili moj identitet i moje uvjete, odlučio sam i ja reći svoju stranu priče. Bio sam spreman staviti svoju karijeru na kocku i ostaviti suprugu i klinca u Zagrebu zbog ljubavi prema Hajduku koju mi je usadio moj pokojni otac. Govore neki da sam se ‘htio uhljebiti’. Ma što znači uhljebiti se negdje tri godine, a pritom si na turbulentnoj poziciji, sto posto izložen javnosti i možeš samo izgubiti kredibilitet koji si godinama stvarao u poslovnim krugovima.

Jeste li vi uspješan menadžer?

- Jesam, u 11 godina karijere prošao sam put od voditelja skladišta i komercijalista do predsjednika Uprave Europapiera, međunarodne kompanije koja posluje u 12 zemalja. Na čelo sam došao prije tri godina kad je hrvatska podružnica tonula, a već u 2009. bili smo među rijetkima u Hrvatskoj koji smo u vremenu recesije i krize izašli iz minusa i godinu završili u pozitivi. Školovao sam se uz rad u Zagrebu gdje sam završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom, a studij sam platio više od 200 tisuća kuna iz vlastitog džepa, a sa 28 godina podignuo sam kredit za svoj prvi stan.

Što vas je motiviralo da se javite na natječaj za predsjednika Hajduka, za nestalan posao, s obzirom na poziciju i relativan mir koji, pretpostavljam, imate u Europapieru? Nedostatak adrenalina, izlazak iz anonimnosti?

- Nisam se htio ni obogatiti niti promovirati. Zadovoljan sam svojim poslom i životom i da je bilo koji drugi natječaj bio u pitanju, ne bih se javio. Ali nisam mogao odoljeti izazovu Poljuda i splitskog mentaliteta, koji će vas promovirati u svoga kralja ako uspijete, ili će vas pokopati. U sve sam ušao čista srca. Htio sam biti dobronamjeran i raditi časno.

Jeste li razočarani odlukom Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka, koje nije moglo o vama kao budućem predsjedniku postići konsenzus te vas je odbilo i na kraju javnosti podastrijelo uvjete koje ste tražili za predsjednikovanje Hajdukom?

- Nisam razočaran ljudima iz Povjerenstva, razgovarajući s njima stekao sam dragocjeno iskustvo. Možda nije u duhu dobrih poslovnih običaja što je dogradonačelnica Splita Anđelka Visković objavila moje financijske uvjete. Ali da je opravdam reći ću da je bila pod stravičnim pritiskom splitske javnosti, jer je pred nju morala izaći s nekim objašnjenjem zašto predsjednik nije izabran. Pa je tako, da bi opravdala razilaženja među članovima Povjerenstva o mom imenovanju, izašla sa svotama koje sam tražio za svoj rad u Hajduku. Moj je prvotan prijedlog bio da budem predsjednik koji nije zaposlenik kluba, a da ostali članovi uprave budu zaposleni operativci. Takvih primjera ima puno u svijetu. I Mirko Barišić je zarađivao u Siemensu, a predsjednički volontirao u Dinamu. No, Povjerenstvo je to odbilo, objasnivši da takav oblik vladanja klubom splitski mentalitet ne bi prihvatio. Od mene se, dakle, tražilo da ostavim posao i preselim u Split, pa sam svoja potraživanja podigao na razinu sadašnjih primanja. Kod nas je vrlo neobična percepcija da ne trebaš raditi za novac, osobito ne u Hajduku.

Jeste li kandidaturom za predsjednika Hajduka ugrozili sadašnju poziciju na čelu Europapiera i svoj kredibilitet?

- Ne znam. Možda i jesam. Ali izvukao sam iz svega i veliku zadovoljštinu. Naime, čuvši za moju avanturu, ludost, što li, javilo mi se dosta prijatelja i poslovnih partnera, čestitalo mi na hrabrosti i kazalo da ne vide ni boljeg, ni pozitivnijeg čovjeka od mene koji se može dogoditi Hajduku. U našoj zemlji ima jako puno obrazovanih, vrijednih i čestitih ljudi, ali koji su posve obeshrabreni da se upuštaju u pothvate i sve dok je tako bit će nam tako kako je.

Jeste li zamišljali kako ćete surađivati s Kerumom i svim njegovim specifičnostima?

- Keruma osobno ne poznajem, poštujem volju građana, a oni su na izborima rekli svoje. Kerumov specifični stil je njegova osobna stvar. Moj je jedini uvjet bio da dobijem odriješene ruke u upravljanju klubom.

I kako ste zamislili stabilan Hajduk?

- Nije nikakva tajna da klub mora godišnje ostvariti prihod od 100 do 120 milijuna kuna, a polovicu od toga kroz marketinške i sponzorske aktivnosti. Klub može potonuti u rezultatsku krizu, ali financijski mora biti stabilan, s akumuliranim novcem za operativu i svakodnevni život, a ne da se preživljava samo prodajom igrača. U svom sam elaboratu napisao da znam kako se povezati s investitorima koji će donijeti u klub nekoliko milijuna eura. Uostalom, dovoljno je kopirati model konkurencije. Za razliku od Hajduka koji s marketingom i sponzorstvima jako loše stoji, treba preuzeti uspješan model Dinama.

Dinamo je također ostao bez velikih sponzora, a priča se oko kluba da samo Mamić i Barišić donose novac?

- Ne bih rekao da je baš tako. Iz poslovnog svijeta znam da Dinamo ima pravu marketinšku mašineriju u kojoj je angažirano mnogo krasnih ljudi.