Sad je očito da stvari ne štimaju i onima koji su do jučer strastveno veličali HNL, HNS i reprezentaciju. Groteskna ispadanja od objektivno slabih suparnika u Europi, nadovezana na neuspjeh Vatrenih na Euru, a što je sve potvrda pada kvalitete igre i igrača, stvaranja i razvoja, zazvonili su na uzbunu u javnosti i nogometnom okruženju. Štoviše, čak se iz HNS-ovih odaja šalju javne poruke neka klubovi predlože što treba napraviti da se zaustavi negativan rezultatski i ini trend.
Upravo taj HNS-ov signal je točka od koje treba početi svaka dublja analiza što treba učiniti. To iz razloga što je Hrvatski nogometni savez najodgovornija institucija za sve što se događa u nogometu Hrvatske, a već deset godina i glavni upravljač profesionalne lige.
Ne ide ad hoc
U ožujku 2014. dogodilo se gašenje Udruge prvoligaša i sve ingerencije preuzeo je HNS. Djeluje ironično da sada pozivaju klubove da predlažu promjene koje bi trebale rezultirati poboljšanjima lige, proizvodnje igrača i posljedično uspješnim nastupima u (pretkolima) eurokupovima, odnosno reprezentativnim utakmicama. Pogotovo što više ključnih aktera klubova i sjede u IO HNS-a.
Što je dovelo do toga da smo do prije deset godina stvarali igrače koji će kasnije postati srebrni na svijetu, a da od uvođenja Lige 10 takvih potencijala ima drastično manje?
Svatko tko misli da se nekim ad hoc odlukama može brzo promijeniti višegodišnji trend zanemarivanja stručnih logika te posljedične devastacije u proizvodnji i razvoju igrača, forsiranje promjena u natjecanjima i drugo, ne poznaje problematiku.
Zato nije moguće unutar jednog novinskog teksta, prijedloga ili sastanka locirati koji su to zahvati nužni, i u kojoj dinamici, da bi se klupski nogomet vratio u neku normaln(ij)u razvojno-natjecateljsku dinamiku.
Dakle, za početak bi HNS prvo trebao mijenjati sebe, a da bi onda posegnuo za planom revitalizacije domaćeg nogometa. HNS je krovna organizacija nogometa i tako bi se trebao ponašati. To sasvim sigurno znači da bi trebao skrbiti o svim sudionicima u nogometnom sportu, utvrđivati pravila ponašanja i institucionalnih funkcioniranja, usmjeravati stručni razvoj te u puno većoj mjeri stvarati preduvjete da bi se u Hrvatskoj olakšalo financiranje klubova i gradnja infrastrukture.
Nije logično da se HNS bavi natjecanjem profesionalnih klubova, odnosno da upravlja njime te na taj način direktno usmjerava sudbinu aktera. HNS bi u Udruzi klubova trebao imati partnere, kao što bi to trebao i u Udruzi sudaca, trenera, klubova drugih razina. U toj strukturi odnosa svaki bi član HNS-a onda imao svoj glas i aktivnije bi sudjelovao u kreiranju svih razvojnih politika.
Manjak kvalitete i profila
Simbolično rečeno, 2014. možemo kvalificirati kao početak tog trenda opadanja stručne kvalitete u nogometu, odnosno njene uloge, a što se kroz deset godina u više-manje intenzivnim dinamikama manifestira u opadanju broja kvalitetnijih igrača, trenerskih iskoraka i drugih aspekata, a što sve zajedno dovodi do ovakvog epiloga, klupskih debakla u dvoboju sa slabijom eurokonkurencijom, odnosno deficita kadrova za reprezentativne selekcije. U potonjem kontekstu bitno je naglasiti da osim manjka kvalitete sada imamo već i manjak određenih profila (bekovi, krila, centarforovi, “šestice”) igrača.
Što je dovelo do toga da smo do prije deset godina stvarali igrače koji će kasnije postati srebrni na svijetu, a da od uvođenja Lige 10 takvih potencijala ima drastično manje? Što je dovelo do toga da imamo stalnost lošeg suđenja i posvemašnje nepovjerenje i prema onima koji naznačuju potencijal? Što dovodi do toga da se trenere troši kao na tekućoj vrpci i rijetko netko uspijeva iskoračiti? Što je dovelo do toga da nemamo desnih bekova? Što je dovelo do toga da je infrastruktura i u velikim, odnosno većim gradovima očajna, a da o manjim sredinama ne govorimo, odnosno da nema pomaka?
Velike reforme
HNS bi trebao duboko zaorati u sustav i formirati vjerodostojno stručno tijelo, raznih profila, te analizirati sve te problematične situacije, a potom provesti široku raspravu unutar nogometa, uz doprinos sportskih i inih institucija. Sve s ciljem da se donese najbolja moguća strategija za velike reforme.
Bez njih hrvatski nogomet ne samo da neće moći zadržati standarde koje je imao u većem dijelu proteklih dekada, nego će sve brže glavinjati u marginalne razine natjecanja, a iz čega je iznimno teško se više izvući. Dok nogometom budu upravljali političari i politikanti raznih sfera, a ne struka i njena logika te ravnopravni akteri iz svih njegovih pora, svaka analiza i inicijativa ostat će samo priča bez pokrića. Kao što je to ono što se pretenciozno nazvalo Sabor hrvatskog nogometa.