Hajdukov uspjeh proizvod trenerske vizije: Igor Tudor dokazao je da ima 'žicu'

U jesen 2006. godine Hajduk je žestoko krenuo u lov na “odbjeglu titulu”. Bijeli su pod vodstvom Zorana Vulića cijelu jesen puhali za vrat Modrima. Nanizali su u startu sedam pobjeda, napravili najbolji uvod u sezonu otkada je HNL-a. Zimsku stanku dočekali sa s tri boda manje od Dinama, što je bio zalog tijesnoj borbi za naslov prvaka. Hajduk je tada trajao do kraja ožujka 2007. Dva mjeseca prije isteka sezone raspali su se svi snovi. Promijenjen je i trener Vulić, potonuo je Hajduk i na kraju su Modri uzeli naslov s nevjerojatnih 20 bodova prednosti. Nevjerojatnih, s obzirom da su momčadi ušle s tri boda razlike u drugi sezone.

Ante Miše u jesen 2008. preuzeo je momčad u kojoj je do kraja listopada asistirao Goranu Vučeviću. Točno na datum Hajdukove prošlosubotnje pobjede nad Lokomotivom, odstupio je Vučević u Zadru, a posao je nastavio Miše. Nakon 14. kola bio je prva pratnja Dinamu, a jesen je Miše završio u furioznom stilu, sa šest pobjeda u velikoj seriji. U proteklih osam godina koliko Bijeli čeznu za povratkom naslova prvaka na Poljud, nikada nisu bili bliže tituli nego te sezone. Međutim, kraj je uslijedio u svibnju. Varteks je pobjedom na Poljudu ugasio šampionsku ambiciju, a potom je u nepovrat otišao i Kup. Ili preciznije rečeno, Dinamo je kao i mnogo puta ranije i kasnije, uzeo sve.

Dvije priče bile su uvod za usporedbu najboljih jeseni Hajduka u zadnjih osam godina, jer aktualna jesen Tudorove momčadi svakako spada u najljepše priče prvog dijela sezone.

Tih osam godina nosi zajednički nazivnik borbe za povratak titule prvaka na Poljud, jer zadnja je osvojena davne 2005. godine. Od tada traje nada, snivaju se snovi, ali sve što se uspjelo napraviti nekoliko je drugih mjesta, te dva osvojena Kupa kao utjeha za propušteno u ligaškom natjecanju. Međutim, logičnim se postavlja pitanje, je li došao kraj silnim frustracijama i neuspjelim pokušajima. Jer, Hajduk izgleda zrelo, ima pozitivnu seriju rezultata i što je još bitnije ima igru na kojoj se temelji rezultat. Jasno, ima i trenera koji ne upada u euforična stanja.

- Idemo utakmicu po utakmicu. I nemamo pritisak.

To su riječi Igora Tudora. Istu poruku ponavlja nakon svake utakmice. Tudor je definitivno predvodnik današnjeg Hajduka. Rezultat Bijelih ima njegov potpis, igra ima prepoznatljivost trenerske ruke. Tudor je pokazao da zaista ima “žicu”. Može netko posumnjati u pojedinačni Tudorov izbor glede igrača startne postave, može se nekome ne svidjeti neki taktički potez, ali to su redom marginalni detalji. Tudor ima trenersku viziju, a ima i hrabrost tu viziju provesti u djelo.

Hrabrost i odgovornost u odlučivanju te vizija u stvaranju igre. Zajedno sa svojim pomoćnicima Harijem Vukasom i Juricom Vučkom formirao je igrački kadar. Povukao nogometaše iz juniora, vratio posuđene iz obližnjih drugoligaša. Stvorio je momčad koja je prema svim prognozama na startu prvenstva imala ulogu “četvrtog nositelja”.

Na papiru, jasno. Jer, ispred Hajduka su daleko bili Dinamo i Rijeka, a prednost se davala čak i Splitu. Međutim, jedno su prognoze, a drugo igra i komponiranje momčadi. Hrabrost, vizija, odlučnost i znanje. Da nema ove četvrte odlike, ne bi ni prethodne tri došle do izražaja. Jer, ma koliko netko mislio da se pojedine pobjede i mogu ostvariti uz dozu sreće i slučajnosti, razvidno je da Hajduk ima kontinuitet igre.

Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju SN-a...