Hajdukov rekordni transfer: Čeka se 10 mil. eura za jednog od najboljih igrača Hrvatske!

Hajduk nije mogao zadržati Miju Caktaša, jednog od najboljih igrača, zato jer je rukovodstvo kluba dopustilo njegovu menadžeru unošenje klauzule prema kojoj može otići u drugi klub u slučaju da "bijelima" pripadne odšteta od milijun eura. Ima ih na Poljudu koji drže da je milijun eura dobra "lova" za Caktaša, ali je još više onih koji se čude da splitski klub ne može postići veću cijenu za igrača koji je na pragu reprezentacije Hrvatske i koji je tako sjajno odigrao jesensku sezonu.

Treba podsjetiti da je Caktaš produljio ugovor s Hajdukom 15. rujna prošle godine, i to do 2018., što je rukovodstvo kluba objavilo s mnogo pompe, naravno bez naznake o "clausuli de precision", to jest dogovoru da može otići kad god poželi - uz odštetu od milijun eura.

Odmah se mora zauzeti stajalište da su ta dogovaranja s igračima, kojima od transfera pripada od 20 do 50 posto sume, bila plod opravdanih negodovanja navijača. Tako je u Kodeks, koji su diktirali navijači, uneseno kako kompletna odšteta ubuduće mora pripasti klubu. No, s vremenom se na taj ultimatum navijača zaboravilo, vrlo vjerojatno svjesno…

Ne može se više mladog igrača zadržati, osim da se prihvati kako mu pripada dio transfera, to je opravdanje koje se stalno čuje od Uprave kluba.

Točno je, roditelji i menadžeri uvjetuju kondicije ugovora, to je prava pošast, jer u protivnom prijete da će otići. Jedno vrijeme je Goran Vučević, sportski direktor "bijelih", udarao svoju mantru po kojoj "netko tko ne želi igrati za Hajduk nije ni dostojan bijelog dresa". Dugo su na Poljudu potpisivali stipendijske ugovore samo s najtalentiranijima, a u posljednje vrijeme - valjda zato jer se plaše krivih procjena o mogućnostima mladića - potpisuju se takve obveze široke ruke (navodno ima 40-ak igrača sa stipendijskim ugovorima).

A onda kad se potpisuju pravi ugovori, nastaje strka kako podijeliti transfer. Kad se pogleda objektivno, takvi su popusti logični za igrače koji dolaze sa strane jer ih se dovodi bez odštete i na gaže koje Hajduk može podnijeti, pa ih se privlači ponudama za podjelu transfera. Međutim, za "tiće", kako vole tepati u Splitu mladim igračima iz inkubatora Hajduka, takve povlastice ne bi smjele biti dopuštene.

Svojedobno je, poslije slabe igre momčadi i prosvjeda navijača, Caktaš sav zajapuren rekao novinarima otprilike "jedva čeka otići". On je tu izjavu demantirao i brže-bolje potpisao produljenje ugovora kako bi Torcidi dokazao svoju odanost.

- Sretan sam u Hajduku, a potpis novog ugovora samo je potvrda želje i mene i kluba da nastavimo ovako dalje. Ovo će mi biti dodatni poticaj za rad i napredovanje. U Hajduku sam se afirmirao kao igrač, a vjerujem da mogu pružiti još i više, igrati još bolje te tako pomoći klubu da osvaja trofeje - rekao je Caktaš.

I onda je tijekom prvih dana zimskog prijelaznog roka odmah šmugnuo, što je, naravno, njegovo pravo. A nije se pozdravio ni s navijačima, posebno Torcidom.

Prošloga proljeća, 7. travnja 2015., novi ugovor je potpisao i Nikola Vlašić, i to do 30. lipnja 2017., što je izazvalo prave slapove pohvala i rukovodstvu kluba, i Jošku Vlašiću, Nikolinu ocu. A on je, prema informacijama lansiranim baš od njega, sad imao usmenu ponudu od čak osam milijuna eura od jednog engleskog premierligaša. No, uz fanfare se objašnjava kako to nije ona prava cijena koju zaslužuje Nikola, čekat će se ljetni prijelazni rok kada bi trebalo dosegnuti deset milijuna eura.

Vlašić je sigurni najpotentniji igrač Hajduka, najperspektivniji bez obzira na mizerni broj zabijenih golova u prvenstvu, sigurno je potencijal za velike domete, ali tih osam milijuna eura - u slučaju da je ponuda istinita - golem je novac i za Hajduk i za Vlašića. Naime, i Nikola ima ugrađen dobitak od transfera, u kafiću na Poljudu odavno se tumači kako taj bonus iznosi 40 pa i 50 posto, što je nevjerojatno i sasvim sigurno zlonamjerno.

I za kraj, bio je jedan prvotimac, sad zaboravljen, sličan profilu Vlašića, ali ipak sa znatno boljim prosjekom polučenih golova. Riječ je o Zvonimiru Deranji, kojemu se navješćivala silna karijera (zvali su ga splitski Michael Owen). I kad je za njega stigla ponuda iz Španjolske u visini od pet milijuna maraka, u ondašnjem rukovodstvu su odmahnuli rukom, kao bilo im je malo. Par godina kasnije Deranju se nije moglo ne samo prodati, nego niti darovati. Ovime ne umanjujem ni najmanje vrijednost Vlašića, nego upućujem na to kako je budućnost svakog igrača neizvjesna.