Eduardo: 'Bojim se da se može dogoditi nešto loše, naslov nismo niti proslavili'

Eduardo da Silva javio se iz centra Donjecka, s kavice. Kaže da normalno živi iako je iz naše perspektive to kaotičan grad u kojem ne znamo tko zapravo drži koji dio vlasti, i upravo je proveden referendum za neovisnost samoproglašene Narodne Republike Donjeck. Naravno da nas Eduardo zanima kao napadač koji trese mreže, to nas raduje uoči SP-a, ali političko-sigurnosni aspekt priče ne možemo zaobići.

Na neutralnom terenu u Čerkasiju Šahtar je svladao Zorju 3:1 i osvojio deveti naslov prvaka Ukrajine, u utakmici bez gledatelja...

- Prvi put u životu igrao sam pred praznim tribinama, izgledalo mi je kao da je prijateljska utakmica na pripremama. Koliko čujem, i finale Kupa u četvrtak s Dynamom iz Kijeva bit će bez publike. Potvrdili smo titulu prvaka, ali nismo slavili. Nije bilo niti pjenušca, niti torte. Zagrlili smo se svi nakon utakmice, čestitali jedni drugima i to je to. U ovoj situaciji kakva je u Ukrajini i Donjecku bilo bi deplasirano i ružno za vidjeti da mi feštamo. Suosjećamo s ljudima koji pate i želimo ih barem kroz pobjede na travnjaku razveseliti - pričao nam je Dudu koji ima razloga barem za kratko uživanje.

- Otkako sam u Šahtaru osvojili smo u sve četiri godine naslov prvaka, a ako dobijemo u četvrtak bit će to i četvrti Kup. Učinak će mi biti stopostotan. U nedjelju je posljednje kolo prvenstva, no najvjerojatnije niti nakon toga susreta neće biti proslave.

Njegov je pogodak u sudačkoj nadoknadi došao kao šećer na kraju za potvrdu krune.

- Ove sezone su baš odlučile sitnice. I Dnjipro je mogao osvojiti da je imao sreće. Međutim, mi smo najbolja momčad i zaslužili smo, manje smo griješili.

Devet golova zabili ste u prvenstvu Ukrajine, forma je tu...

- Svakako, to je odlično kad se gleda koliko sam igrao, te da sam obično bio desno kao polušpica. Usto, postigao sam i četiri u Kupu te dva za reprezentaciju, sezona sa 15 pogodaka je jako dobra.

Završnica se igra da se odigra, ali imate vi iskustva pred praznim tribinama iz zagrebačkog Dinama, bocnuli smo ga. Nije prihvatio...

- Što? Ne, ne. U moje doba na utakmice Dinama dolazilo je desetak tisuća ljudi. Nas se pratilo. Ako su stizali Osijek ili Cibalia došlo je desetak tisuća, s Hajdukom je bio pun stadion. Kad bi sada bilo tako, bilo bi super.

Ljude kod nas zanima kako je u Donjecku.

- Osjeća se da se manje prati nogomet, u cijeloj Ukrajini. Razumljivo mi je što ne misle na sport.

Odmah nakon dvoboja sa Zorjom vratili ste se doma?

- Jesmo, istu večer. Ne mogu vam dati puno informacija što se događa. Pokušavam pratiti, ali ne razumijem jezik. Nije dobro, no nije niti tako opasno i dramatično kako što ljudi u Hrvatskoj ili recimo Engleskoj misle. Dobivam poruke od prijatelja “Izađi što prije, sad će početi rat”. Ne znam što bih rekao. Eto, sjedim u centru grada, tu stanujem, idem u kamp na trening, sve nekako izgleda normalno, ljudi rade svoj posao. Jedino što su neke zgrade okružene barikadama, koje su preuzeli proruski nastrojene postrojbe, i to je to.

Zatim je priznao:

- Sve izgleda mirno i OK, ali bojim se da se može dogoditi nešto gore.

Tko što nadzire? Čije je policija po gradu, ukrajinska i proruskih separatista?

- Tu u centru je ukrajinska, vidi se po oznakama na autima. Ima i specijalaca. Nije cijeli grad u rukama snaga koje traže odcjepljenje.

Znate li gdje ćete igrati sljedeće sezone?

- Ne znam. Šahtar želi da potpišem novi ugovor, ali sad tek kreću pregovori. Nadam se da će prije SP-a sve biti riješeno.

Mundial? Što osobno očekujete?

- Uspjeh reprezentacije, samo to. Kad je Hrvatska uspješna, svi smo uspješni. Ne bih bio nimalo zadovoljan da se ponovi Poljska, da svi pričaju kako smo se super borili, a nismo prošli skupinu. Pamte se trofeji, na SP-u proboji iz skupine... Svi govore o bronci u Francuskoj, nitko ne govori kako se igralo u pojedinoj utakmici, a pogotovo na koji su se način prošle kvalifikacije.