Dinamova predstava protiv Splita, daleko je od onoga što garantira dug život u Europi

Je li nakon finala hrvatskog nogometnog kupa primjerenije pričati o tragičarima li pobjednicima? Tko je zapravo pobjednik?

Na papiru je to najskuplja hrvatska nogometna momčad svih vremena, ali, ako podvučete crtu, onda su to nogometaši Splita. Igrali su hrabro i srčano 131 minutu (ako računamo i produžetke), izdržali su opsadu modrih legionara, igrali su i bez trenera, kojega je sudac Bebek otjerao na tribine i na kraju su izgubili u ratu živaca. Jer, kako drukčije protumačiti jedanaesterce...

Marko Rog, mladi nogometaš Splita, imao je sve u svojim rukama. Pa ako se plasman RNK Splita u finale hrvatskog kupa može nazvati povijesnim, i Marko Rog, koji još nema 20 godina, promašio je povijesnu šansu. Ali, ne treba mladom i nadarenom igraču stavljati taj promašaj na dušu, kao ni promašeni jedanaesterac. Sinoć se Rogu mijenjao život u samo dvadeset i tri minute. Da je pogodio, bio bi heroj, ovako je samo jedan od splitskih gubitnika, koji su časno izgubili finale kupa. I tome ne treba dodati niti riječ...

Tko su dobitnici? Dinamo je sinoć osvojio dvostruku krunu i zaslužuje topli stisak ruke. Ali, samo to, jer, za igru i mučenje ne zaslužuju komplimente. Fraze o neizvjesnosti kupa u jednoj utakmici ostat će samo šuplje fraze, jer, Dinamovi stranci jesu pobijedili, ali, pobijedili su Split, momčad koja je u svakom smislu duboko ispod njih. Po budžetu, igračkoj klasi, organizaciji, utjecaju, po svemu. I nisu oduševili 11.000 gledatelja, koji od Dinama očekuju igre kakvu su prikazali protiv Hajduka, kada je maksimirski posjetitelj ushićen dobrim nogometom zadovoljno otišao kući. Jučer je to bila samo prosječna izvedba, daleko od rapsodije, kakva se u Maksimiru svirala prije nekoliko dana.

Naravno, sada će se opet govoriti o europskom Dinamu. Umorni smo od tih razgovora, ali, ovo što smo sinoć vidjeli, daleko je od onoga što garantira dug život u jednom od europskih kupova.

Ponavlja se ono što trubimo već godinama; Dinamo je superioran u Hrvatskoj i inferioran u Europi. I sinoćnja utakmica je potvrda...

Možemo li nekoga istaći? Svakako golmana Zagorca, možda još neke igrače, međutim, ne mogu završiti ovaj tekst da ne skinem kapu Zoranu Vuliću. Ipak je on ozbiljniji i rafiniraniji trener od Harija Vukasa, koji se u Maksimir došao nadigravati s Dinamom. Kakva zabluda. U ovakvim utakmicama, gdje nema “čistog” nogometa, jedino rješenje protiv momčadi, čiji je budžet 20 milijuna eura je parkirani autobus i filozofija - tko prijeđe centar, „umrla“ mu majka! I malo je nedostajalo da Zoran Vulić dođe do cilja. Iako, ako gledamo s nogometnog aspekta, ne bi bilo pošteno. Jer, ako netko ima posjed lopte 70 posto, ako je odnos kornera 17-4, onda je Dinamo, ipak, zaslužio kup...