Oduvijek postoje igrači koji su u klubu znali provesti veliki broj godina, koji su bili nositelji, čak i kapetani, a opet bi njihov doprinos najčešće prošao ispod radara. Valjda zato što su bili odlični, ali ne i izvanredni, ili ne bi pogocima i driblinzima odlučivali utakmice, što je mnogima najvažniji kriterij u tretmanu igrača.

Josip Juranović (24) dobri je duh Hajdukove svlačionice već petu sezonu u nizu. Ovo je priča o njemu, još jedna koja prolazi ispod radara, a primjer je igrača koji se uvijek, ali baš uvijek podredi interesima kluba, iako sigurno bolno svjestan činjenice koliko ga se malo cijeni i uvažava...

Juranović je u Hajduk stigao u siječnju 2015. Imao je 18 godina i bio je daleko najbolji igrač tadašnjeg trećeligaša Dubrave. Veznjak koji je vezao, zabijao i trčao. Hajduk je za njega Dubravi trebao platiti 50 tisuća eura na ime razvoja, ali Vučević i Brbić poručili su da nemaju taj novac.

Da nemaju ni kune za odštetu klubu iz Zagreba. Bila su to financijski iznimno teška vremena za Hajduk. Pa je Juranovićev menadžer Adrian Alijaj sa svojim vezama riješio problem, igrač je došao besplatno, za dogovorenu stipendiju od pet tisuća kuna. Nije došao igrati za juniore, ili B momčad, došao je kao igrač za prvi sastav.

Debitirao je u travnju protiv Rijeke i od tada je uglavnom bio standardni igrač udarne postave. Kako je Hajduk bio iznimno deficitaran na poziciji desnog beka, tako je Juranović bez premišljanja prihvatio tu ulogu. - Nije moje da biram, to je posao trenera, moje je samo da igram i dam sve od sebe.

Legija stranaca

U ljeto te 2015. Hajduk se počeo polako financijski konsolidirati i dovoditi pojačanja sa strane. Vratio se Hrvoje Milić, stigli su Ohandza, Arteaga, Velez, Radčenko, Jefferson, Bilij, Velazquez... I svi su dobili jako dobre uvjete. A Juranović je nastavio igrati za pet tisuća kuna. Iako standardan i važan dio momčadi, nije još bio red za razgovor o njegovoj plaći. Opet je šutio i nastavio igrati. Sve bolje, s još više trke, sprinteva, ubačaja s pozicije koja nije bila njegova...

Pune dvije godine igrao je za tih doista mizernih i za Hajdukovog standardnog igrača ipak sramotnih pet tisuća kuna. Šutio je i na ljeto 2016. godine, kad se novopridošli tandem Ivan Kos i Mario Branco raspištoljio pa krenuo s dovođenjem ‘legije stranaca’.

‘Legije’ loših, ali i vrlo skupih stranaca, čiji su se mjesečni ugovori kretali između 12 i 25 tisuća eura. Juranović je u međuvremenu postao i povremeni reprezentativac, još čvršći oslonac momčadi pa je nakon dvije godine napokon dobio i poboljšani ugovor - 21 tisuću kuna mjesečno u bruto iznosu.

Oslonac momčadi, reprezentativac, ali i dalje daleko najslabije plaćeni igrač u svlačionici. Za strance od kojih većina nije mogla igrati ni u Hajduku II novca je bilo, čak i za pojačane ugovore nakon što bi zabili dva gola pa zaslužili - kakva parodija - novi, pojačani ugovor.

Juranović je međutim nastavio šutjeti, raditi i još bolje igrati, ne dozvoljavajući da mu takva nepravda zacrni misli i skrene ga od zacrtanog puta. Uoči prošle sezone opet je došao na red sjesti za stol te je kao jedan od kapetana momčadi zaslužio bruto ugovor od 67 tisuća kuna, koji je u ovoj sezoni povećan na 77 tisuća. Daleko manje od mnogih u svlačionici, ali opet nije bio problem. Juranović će napraviti sve da Hajduk bude zadovoljan...

U prve dvije sezone Hajduk mu je ukupno uplatio 120 tisuća kuna, u trećoj novih 250, što znači da je tri sezone igrao za ukupnih 370.000 kuna. Ili manje od iznosa koji Eduok dobije za samo jedan mjesec svog ugovora. A Juranović je ponajbolji igrač Hajduka, Eduok često rezerva.

Manje od prolaznika

Prošlu je sezonu Juranović dakle odigrao za 110 tisuća eura, ovu je trebao za 120. Naravno, bez problema je potpisao smanjenje plaće u sljedećih šest mjeseci. Pa će u pet poljudskih godina ukupno zaraditi 370.000 eura. Mnogi prolaznici u međuvremenu su toliko dobili igrajući jednu sezonu, ali i odnoseći otpremninu koju bi im Hajduk isplatio da ih se riješi. Na Juranoviću će na ljeto zaraditi. Milijun, ili dva, ali će zaraditi...

Josip Juranović je zbog svega toga ono istinsko Hajdučko srce. Dečko iz Dubrave koji je na svaki način pokazao kao se ponaša igrač i kako se voli Hajduk. Nikada nije podigao glas, odradio slabiji trening ili odigrao slabiju utakmicu u kojoj ne bi dao baš sve od sebe. Nažalost, ni na Poljudu to mnogi nisu prepoznali, kamoli izvan njega. A shvatit će kad ode, jer takvih igrača je sve manje i manje...