Deset i pol sati leta od Bogote do Frankfurta putniku sa sjedala 47K Airbusova modela 340/600 brže prođu ako je na 47H netko poput Marija Tičinovića. Koji je startao zanimljivom primjedbom:
- Da smo bili u Marriottu nasred Bogote umjesto u Las Cameliasu nasred ničega plasirali bismo se u polufinale!
Brzo se ispravio:
- Ma, to se šalim. Iako je istina da volimo malo izaći, popiti piće, kupiti kakvu čokoladicu, bilo što slatko. Osjećam da sam u ovih 14 dana izgubio barem dva kilograma!
Točno je da se bez policijske pratnje nije smjelo nikuda, a s njom samo u autobus i na igralište.
- Bilo je kao u zatvoru, dosadno i zamorno. Slabo sam jeo; manistra je bila slatkasta. Zaželio sam se materine musake!
Na terenu je pak bilo posve razočaravajuće.
- Krivo mi je što smo završili tako neslavno. Ponekad zaključim kako bi bilo bolje da se na SP nismo ni plasirali!
Što im je nedostajalo?
- A što nije? Nismo bili spremni, uigrani, raspoloženi. Nismo imali ništa, ništa nismo ni odigrali. Računao sam da je prvi poraz kazna zbog nedovoljne aklimatizacije, onda nam se dogodio drugi. I treći, kad nam je Bog pružio priliku da sve popravimo i odemo među 16 s tri boda iz susreta s totalnim jadnicima. Nismo mogli čak ni to.
Tičinović je sobu dijelio s Ozobićem. O čemu su razgovarali?
- O općoj nemoći. Taktički nas je iznenadila i Gvatemala. Svi igraju brzo, prva-druga, mi ne, nama je sve komplicirano, sve strano.
Navodno su došli nespremni iz klubova?
- Mi hajdukovci nismo. Kako i bi, kad smo krvavo radili u oba kampa, bosansko-hercegovskom i austrijskom.
Kako je njemu bilo na lijevom boku?
- Razbolio se Rugašević pa sam uskočio silom neprilika, premda sam to igrao kod izbornika Gudelja u reprezentaciji 'do 17’. Nakraju mi se svidjelo, zgodno se probijati iz drugog plana.
Grnja nikad nikoga nije pohvalio?
- Ne bih o tome. Navikli smo. Sigurno nas g. Ivica cijeni, jedino to ne želi javno priznati...
Trener Cukrov parao je uši u srazu s Arapima, poslije, kad je izbornik prestao štrajkati, sasvim se smirio?
- Je. Bit će da je Cukija zaboljelo grlo. A derao se jače od vuvuzela!
I ogorčenje nalik ovom postkolumbijskom?
- Podbacili smo svi u trenucima kad je najviše trebalo. Zahvaljujemo direktoru Novoselcu što nas je ohrabrio na rastanku. Zemlju ću pamtiti dok sam živ, jednostavne skromne ljude; nama Hrvatima bitno je na brzinu steći kuću i auto, Kolumbijci su presretni što mogu kampirati pred Marriottom i slikati se sa sudionicima Mundiala. Jako im malo treba za sreću: jedna žvaka i jedan autogram!
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....