Nakon samo 16 minuta prestao sam gledati prijenos Superkupa iz Tbilisija između Barcelone i Seville. Ugasio sam televizor, jer sam vidio sve što je bilo vrijedno vidjeti, ostalo je ionako, pretpostavljam, bila nogometna konfekcija. Vidio sam dva izvanzemaljska Messijeva gola, a nakon toga, kako bi rekao Amigo Magdić, “uzmeš loptu i ideš doma!” Dečki, fajrunt... Rezultat sam saznao u srijedu ujutro na teletekstu.
Hvala Bogu da se u ova grozna, licemjerna i pokvarena vremena rodio Leo Messi! On je najbolji antidepresiv protiv svih boleština našeg doba, zlokobnih virusa koji nas udaraju sa svih strana. Njegova nevina genijalnost nema u sebi aroganciju Oscara Wildea (“Nemam ništa za prijaviti, osim vlastite genijalnosti”, rekao je Wilde cariniku), nema ni trunke narcisoidnosti Cristiana Ronalda, kojemu su zavidni jer je “lijep i sjajno igra nogomet”, Messi šuti i igra...
Dva njegova poteza na Superkupu u Tbilisiju, kada je zabio dva gola s istog mjesta, u isti kut, u milimetar u isti dio mreže, to više nije nogomet, to je umjetnost, kineski cirkus, žongleraj. Ni Leonardo da Vinci ne bi bio u stanju naslikati dvije iste Mona Lise, ali, Leo Messi u razmaku od samo devet minuta može zabiti dva identična gola.
Privilegirana publika
To svojedobno nisu mogli ni Platini, ni Boban, koji su majstorski tukli slobodne udarce. I imali su svoje točke na terenu, odakle su nepogrešivo ciljali. Messi to radi bolje, i što je preostalo golmanu Seville? Da sam na njegovom mjestu, u srijedu bih sazvao press konferenciju i objavio: “Ostavljam se nogometa...”
U Tbilisiju publika je bila privilegirana da može vidjeti najbolji slobodni udarac našeg doba, najbolji dupli pas koji je ikada odigran (opet Messi). Nakon što je Messi otvorio partiju s dva gola, rekao je “dečki, jelo je posluženo, izvolite...”. Ali, ma kako zvučna bila imena Barceloninih nogometaša, nisu iz Messijeve klase. On je jedinstven, ma koliko se busali u prsa svi koji simpatiziraju Cristiana Ronalda, najveću istinu o njemu je rekao Zlatan Ibrahimović. Kada su ga pitali tko je najbolji nogometaš na svijetu, rekao je: “Naravno, to sam ja...” A Messi? - pitali su. “Messi nije s ovoga svijeta...” Kada gledam poštovanje, s kojim o njegovom nogometnom umijeću govori Johan Cruyff, kada se zna da bi nekoliko klubova za njega platilo 500 milijuna eura, kada se, objektivno, Pele i Maradona bore za drugu najbolju poziciju u povijesti nogometa, jasno je da se takav neće tako brzo roditi. Ili uopće neće...
Ivana Rakitića, najboljeg hrvatskog nogometaša, ne cijenim samo zato što je njegov talent motor Barcelone i hrvatske reprezentacije. Cijenim ga i zato jer zna uživati u privilegiju da igra s najboljim igračem svih vremena. Privilegij je i udisati isti zrak, dijelit svlačionicu s njim, doručkovati, putovati i - igrati. Ili “služiti” njegovoj nogometnoj genijalnosti. Ivan Rakitić je nedavno rekao: “Idemo na šest trofeja u ovoj sezoni!” Prvi su osvojili u Tbilisiju, za ostale se moraju tek oznojiti.
Sjećanje na Ajax
Barcelona je jedini klub na svijetu, koji vas može usrećiti svojim nogometom. Ne mogu to ni Bayern, ni Manchester United, ne može ni Real Madrid, Dinamo to odavno nije u stanju. Vjerojatno je to zbog Lea Messija, koji je nadvisio sve bivše Barçine asove. I Maradonu i Romarija, Ronalda, Stoičkova, Ronaldinha, sve! Oni su tu da bi nam uljepšali kraj dana. Za Dinamo ili Hajduk se navija, Barcelonu se gleda da bi se uživalo u najljepšoj igri koju je čovjek izmislio. Kad ponovno odvrtite film o dva Messijeva gola, doista morate ugasiti televizor u 16. minuti. Sve ostalo ste već vidjeli. Ali, da vas nešto ipak pitam; sjećate li se možda u čijem se nogometu još tako uživalo, kao danas u Barceloninom? Tako dobar nogomet je sedamdesetih još igrao samo Ajax...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....