I onda, prošloga ljeta, u jedan novi riječki projekt utrčava Drago. Staroga Tončija sin. Opet “Splićo” u Rijeci i to u jednoj novoj, jačoj, sjajnoj Rijeci. Nakon svih muka, doslovno - borbe za život, iz rodnog grada i matičnog kluba na Kantridu je došao da karijeru vrati u pravi kolosijek. Počelo je relativno dobro. Pa stalo. Pa u finišu opet nekako krenulo. No, kad se sve zbroji - 392 proljetne minute, deset utakmica, ali ni gola, ni asistencije. Čak ni kartona.
Premalo?
- Je. Čim, primjerice, nema gola, sigurno da je premalo i da nije dobro i da nisam zadovoljan. Ali, naravno, samo kad govorimo s mog osobnog aspekta. Ono daleko bitnije, Rijekini rezultati ipak su dobri, a to je ono zbog čega smo svi na Kantridi.
Je li zdravlje dio uzroka?
- Nije. Zdravlje je dobro i to je najvažnije. Jednostavno se dogodilo tako da je jesen završila, a ja znam kako sam sigurno mogao više. Krenulo je OK, bio sam standardan u prvih 11. Sredinom sezone taj se status prvotimca promijenio u status onoga koji sjedi na klupi, da bih u finišu, posljednjih pet-šest kola kad je modificiran sustav, opet postao i do kraja polusezone ostao standardan. A nisam zadovoljan jer nikad nigdje nisam bio da bih igrao 50, 60 ili 70% vremena.
Znači klupa žulja?
- Ma, što žulja... Nije se rodio taj kojemu klupa pada teže nego meni! Profesionalac sam, plaćen sam da radim što mi trener kaže, pa to i napravim. Šutim i igram ili sjednem, ali ako je ovo drugo u pitanju, onda je to kod mene neizrecivo ružan osjećaj. Ne podnosim klupu, eto. To je najadekvatniji izraz. Ne podnosim je!
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....