Moram priznati da nikad nisam bio u ovakvoj situaciji. Čak i kad si ozlijeđen, ideš na terapije u klub. Kada si ozlijeđen, popričaš malo sa suigračima, fizioterapeutima, liječnicima. Ovako sam izoliran od svih i na to nisam navikao.
U ponedjeljak ujutro sam već oko osam sati bio u Maksimiru, u šumi, trčao sam. Uzeo sam loptu pa malo pucao. I tako... Imamo program koji su nam dali u klubu i treniram po njemu. Poslije ručka opet malo do Maksimira, a dio vježbi mogu odraditi i u stanu. Snalazim se kao što se snalaze moji suigrači. Morate znati kako nam je svima ovo novost i da se moramo prilagoditi.
S loptom ne radim puno, iako, uvijek je uz mene. Međutim, nije isto kad igram sam sa sobom i kad je tu netko s kojim se možeš dodavati, pucati mu, ulaziti u dribling. Sada mi je faza kao u onim uvodnim danima priprema kada se samo trči i skuplja kilometraža.
Nije ovo odmor
Ipak, mislim da neće problema s povratkom u ritam i formu kad se napokon vratimo na teren, svi smo mi profesionalci koji smo svjesni situacije i da u svakom trenutku moramo biti spremni. Nitko od nas nije ovo shvatio kao odmor koji će provesti ležeći u krevetu i čekati da nas se opet pozove na trening. Moramo održavati kondiciju.
Obitelj mi je u Sarajevu, čujemo se redovito. Oni isto prate situaciju i razmjenjujemo iskustva. Brat priprema svadbu pa je sav u tome, ali iz ove kože ne možeš pobjeći. Nadam se da će ova situacija brzo završiti i da ćemo opet svi biti skupa. Samo trebamo biti odgovorni i prema sebi i svojoj okolini i pratiti upute nadležnih. Naravno, pratim i vijesti vezane za koronu. Da ih i ne želim pratiti, teško bih to mogao izbjeći, s obzirom na to da kad god uključim televizor ili pogledam portale, tema je uvijek ista. Ali naučio sam osnove o virusu, ono što trebam znati i ne brinem se previše, jer smatram da smo sve poduzeli kako treba i prema onome što su nam stručnjaci rekli.
Pitate se sigurno što radim sad kad moram biti kući, kad nema treninga, utakmica, putovanja...
Grupe na WhatsAppu
Na svu sreću, u Zagreb mi je prije nekog vremena stigao prijatelj Ajdin s kojim se znam iz djetinjstva i on mi olakšava ovaj period. Kada nisam u treningu, onda gledamo filmove, čujemo se s prijateljima iz Sarajeva, gledamo Netflix, HBO… Malo igramo PlayStation, gledamo YouTube. Nema trenutno ni utakmica u ostalim ligama da bih ih mogao gledati, a one starije i one u kojima sam ja igrao pogledao sam već sto puta, znam ih napamet.
Sa suigračima se samo - čujem. Držimo se preporuka da se što manje izlažemo socijalnim kontaktima, imamo nekoliko grupa na WhatsAppu u kojima komuniciramo i na taj način održavamo kontakte. Svima nam je isto. Redovito sam i u kontaktu sa suigračima iz reprezentacije, pogotovo s onima u Italiji, primjerice, Edinom Džekom i Miralemom Pjanićem. Znam da im nije lako obzirom da je cijela Italija u karanteni. Obojica se drže uputa i čekaju da ovo prođe. Malo smo usporedili kako su klubovi reagirali na ovu situaciju i moram reći da je Dinamo napravio sve ono što i, primjerice, Roma. Ljudi iz kluba su se spremili za ovu situaciju i njihovi postupci su u skladu s najvišim standardima europskih klubova. Svaka im čast na tome!
Vjerujem da i suigrači izbjegavaju društvo, ali da održavaju formu
ALEXANDER GORGON (31, igrač Rijeke)
Nikome ne padaju lako ovi dani koje proživljavamo iako je generalno najveća razlika ta što ne idem na Rujevicu na trening.
Koliko mogu pokušavam raditi kući po programu kojeg sam dobio, imam sobni bicikl i još neke sprave pa na njima vježbam, a uspio sam pronaći i igralište gdje nije bilo ljudi pa sam i s loptom nešto odradio da ne izgubim osjećaj. Ali nije dosadno, koliko god je drugačiji dnevni raspored imam dvoje male djece pa kod kuće tražimo način kako se zabaviti i upotpuniti vrijeme. U nedjelju smo čak i dnevni boravak pretvorili u malo nogometno igralište i tu se zabavljali kako bismo i djeci olakšali ovaj period. Još su mali pa ne shvaćaju puno i teško je njima objasniti što se događa... A što se svega ostalog tiče mislim da živimo normalno kao i do sada, vrijeme najviše provodimo s djecom, a bude i trenutaka za opuštanje uz televiziju ili knjigu. Doduše, sada ništa ne čitam, već učim talijanski. Kada ste me jednom nakon utakmice vidjeli da sam s knjigom otišao, to su bile moje bilješke iz talijanskoga. Volim učiti jezike, jako me zanimaju i mislim da su oni bogatstvo za svakog čovjeka, a sada je talijanski došao na red. Situacija je takva kakva je, treba je prihvatiti i mišljenja sam da što se više ljudi bude pridržavalo uputa i preporuka koje se dobivaju od nadležnih institucija, to će brže sve ovo proći. Prije desetak dana nitko možda nije očekivao da će biti ovako, ali vidjeli smo kako druge države reagiraju i bili smo svjesni da se može dogoditi i u Hrvatskoj.
Mislim da je najpametnija odluka da se sve prekine dok se priča ne smiri pa sada treba ići iz tjedna u tjedan a onda ćemo vidjeti što i kako dalje. Svi zajedno moramo probati izbjegavati mjesta gdje je više ljudi, izbjegavati druženja i svi zajedno shvatiti da ovo nije igra. Ne volim paniku, sigurno nije dobra, ali možda će pomoći da neki lakše shvate ozbiljnost trenutka. Vjerujem da i suigrači izbjegavaju društvo, da su više u kući, ali isto tako nadam se da pokušavaju održavati formu. Situacija je čudna, sport je u ovom trenutku sporedan i svi zajedno moramo gledati da se svijet oporavi od svega što se događa kako bismo se mogli vratiti u dnevni ritam.
Sve to puno više utječe na naše živote nego što smo na početku mislili i apsolutno se slažem da je zdravlje sada primarna tema. Zbog toga moramo više nego ikada smanjiti rizik da se virus proširi i ovim putem pozivam sve da prate smjernice nadležnih institucija, te da budu pametni i što je to više moguće budu kod kuće. Mislim da je to u ovom trenutku najbolja opcija. Čuvajte sebe i svoje bližnje!
'Nije proglašena karantena pa sad radim na trkačkim kapacitetima'
FRANO MLINAR (27, igrač Intera)
Lom prsta me izbacio iz ritma, propustio sam četiri utakmice i vrijeme provodio održavajući kapacitete radom na biciklu.
Nisam mogao pomoći suigračima u teškoj borbi za ostanak i to me ubijalo. Nema goreg osjećaja. Sada kada sam se oporavio i uključio u potpuni trening s momčadi ispriječila se viša sila.
Koristim još vrijeme dok nije proglašena karantena pa radim na trkačkim kapacitetima, a da se u isto vrijeme na otvorenom ne izlažem nepotrebnom riziku većih okupljanja.
Supruga i ja imamo malu kćerkicu, a očekujemo i sina. Naravno da je u ovakvim situacijama posebna briga za djecu i starije članove obitelji. Što se tiče opskrbe, tu smo mirni, imamo sve što nam je potrebno za određeni period. Izađemo malo u šetnju, ali smo uglavnom u stanu, disciplinirani smo i slijedimo upute koje svakodnevno pratimo kroz medije.
Naravno da nam nije svejedno, ali sada više nego ikada moramo biti inteligentni i pridržavati se pravila kako se virus ne bi širio. S takvim stvarima se nije za igrati.
U kontaktu sam sa suigračima koji razmišljaju na sličan način i čvrsto vjerujem da će se sve vrlo brzo vratiti u normalu. Inter je i službeno obustavio sve aktivnosti do daljnjega.
"Nabavio sam namirnice, ne moram sada izlaziti iz stana za svaku sitnicu"
ANTE MAJSTOROVIĆ (26, igrač Osijeka)
Tko zna što će biti. U moru priča, nerijetko uznemirujućih i netočnih nije se lako snaći. Ma nije ni u nastalim okolnostima. Mi smo igrači naviknuti na svakodnevne aktivnosti, na uobičajeni raspored obveza koje sada nemamo. Malo je reći ‘zateklo’ nas je, ali moramo se i tom prilagoditi.
Svaki je od nas dobio program koji mora ispunjavati u vrijeme izolacije, da te karantene u kojoj smo obvezni biti u vlastitim domovima bez društvenog življenja, i znamo što nam je činiti. Samo, ipak to nije ono pravo. Svakog dana izađem iz stana i odem na prijepodnevno trčanje, uz Dravu, na nasipu. Odradim svoje, održavam tjelesnu spremnost, ali nedostaje mi igra, lopta. Ipak to nije ono pravo.
Zabrinut jesam. I za sebe i za članove svoje obitelji. Onaj moj najveći dio je u Hercegovini, a na sreću, utjeha mi je to, u Općini Grude i okolici, ali i tamo su ljudi oprezni i vode o sebi računa, za sada nema problema kao ovdje u Hrvatskoj, u Osijeku. Nadam se da će tako i ostati. Peti je dan naše karantene, a moram priznati dosadno je ovako provoditi vrijeme kako ga sada provodim. Nabavio sam sa suprugom sve potrebne namirnice. Ne moram izlaziti iz stana za svaku sitnicu, nastojim to ne činiti ako baš nemam neku prijeku potrebu, ali teško je. Gledam televiziju, najviše kojekakve serije, pa internet, sve pomalo, samo da nekako ubijem vrijeme.
Čujem se svaki dan gotovo sa svim suigračima. Jednako nas drži nada da će sve proći i biti u redu. Jedva čekam. Za sada svoje i raspoloženje svojih suigrača mogu opisati kao stanje šoka. Tko se tako nečem mogao nadati. Bojim se jedino da se sve ovo što je sada na snazi ne odulji, još i više da nam se uskoro ne zabrani i izlazak iz kuća i stanova o čemu se priča. Teško će tada biti održavati tjelesnu spremnost. Ta neizvjesnost je ono najgore. Do kada ovako, ne daj Bože i gore, kada će se natjecanje nastaviti... Nije mi lako bez nogometa, ali zdravlje je važnije od svega.
"Kad te ovako nešto klepi, onda se najbolje vidi kako je svima isto"
SLAVKO BLAGOJEVIĆ (32, nogometaš pulske Istre 1961)
Nakon što smo u klubu dobili slobodno do 23. ožujka, otputovao sam sa suprugom i dva sina u rodni Otok. U obiteljskoj kući, zajedno sa svojim roditeljima, provodimo vrijeme kao što to inače radimo kada uslijedi odmor. Ovo je ipak posebna situacija i slijedom toga nije baš da se osjećam kao da sam na godišnjem i odmoru od teške natjecateljske sezone.
Ovdje u Slavoniji nije tako raširena epidemija COVID-19, nije barem za sada toliko rizično kao u Istri. Zato ima otvorenih ugostiteljskih objekata, a i nekako je mirnije. Panike nema. S obitelji sam uglavnom stacioniran u kući. I inače mi je sa suprugom najljepše vrijeme koje provodimo sa sinovima Rokom (4) i Franom (11 mjeseci), pa se tako i sada zezamo i opuštamo koliko je to moguće u ovoj psihozi. Puno gledamo vijesti, pratimo što se događa.
Nema druge nego biti discipliniranim i slušati preporuke nadležnih stručnjaka, kako bi ta zaraza što prije bila pobijeđena.
Inače, klub nam je dao program treninga, imamo i aplikacije preko kojih treneri prate što smo učinili. Nema dakle zabušavanja, ali sumnjam da je nekome do toga, jer u našem je interesu da budemo koliko toliko spremni kada sva ova muka prođe i nastavimo igrati.
Režim je jednostavan. Dižem se između 7.30 i 8 sati, doručkujem i potom odradim trening. Uz fazu stabilizacije, vježbi i potom trčanja trening traje oko sat i pol. Tako je svaki dan. Ovdje u Otoku mi je sve blizu pa automobilom za dvije minute dođem do stadiona, gdje treniram sam. Vratim se kući i onda je ručak te obiteljsko druženje. Sporta nema, uz vijesti pogledamo neki film i to je to. Pričamo naravno i slažemo se kako je ovo isto tako prilika da svi vidimo kako je pitanje materijalnog, kojim se previše svi opterećujemo, manje važno. Ništa nije važnije od zdravlja.
Ljudi imaju milijune, žive u velikim metropolama i u glamuru, ali, eto, kad te ovako nešto klepi, onda se najbolje vidi kako je svima isto. Dobra je to poruka svima da kad ova muka bude završena, a nadam se da će to biti što skorije, budemo pozitivniji i stremimo najvažnijim stvarima u životu.
Straha inače nemam, ali da mi je svejedno - nije, i to prioritetno zbog obitelji. No, ponavljam, najvažnije je slušati preporuke liječnika o protokolu ponašanja i sve će biti u redu.
Moji roditelji su inače naučeni da pripremaju domaće namirnice, pa imaju zimnicu uvijek, tako da nabavka hrane nije nam problem. Imaju svoje meso, povrće, a u trgovinu supruga i ja odemo samo po ono što nam najnužnije treba.
Sa suigračima se čujem, imamo i poruke, svi su kažu u istom protokolu ponašanja. Jedino dečki koji su iz inozemstva imaju zabranu izlaska iz zemlje te su ostali u Hrvatskoj.
Do 23. ožujka će nam biti tako, a onda će nam iz kluba javiti što slijedi dalje. Nadajmo se da ćemo se svi čim prije vratiti u normalnu kolotečinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....