Što god je masa htjela čuti iz usta šampionskog trenera, super popularnog lika, Blažević je to klicao i palio njenu maštu. Više od desetljeća, gdje god bio i što god radio, zato su mediji slinili za Blaževićem, bijelim šalom, nekonvencionalnim retorikama i tezama, otvorenim pričama o političkim moćnicima i kojekakvim događanjima iza kulisa...
Sve to vrijeme Zdravko Mamić, koji se vještinom super ambicioznog i beskompromisno upornog nogometno neispunjenog čovjeka prometnuo u osobu od povjerenja tada najmoćnijeg Blaževića, upijao je znanja. Točno onako kako je Blažević glancao taštinu važnim mu moćnicima i novinarima, tako je Zdravko Mamić iskazivao divljenje Blaževiću. Što je godilo njegovoj taštini. Taj odnos istinskog nogometnog stručnjaka i logično podređenog mu fana bio je temelj uljuljkivanja Miroslava Blaževića. Kad je postao Tuđmanov komesar za nogomet, i pogotovo kad je dostigao vrhunac karijere broncom '98., Blaževiću ni u peti nije bila pomisao da bi se “najodaniji” od svih bliskih fanova mogao osiliti da ga nadjača. Opijen slavom francuskog trijumfa i naslova najuspješnijeg svjetskog trenera spustio je gard i počeo činiti, za njegovu ideju života i nogometa, krucijalne greške.
Na inicijativu Tuđmana sklopio je primirje s Vlatkom Markovićem i praktično kumovao njegovu ustoličenju za predsjednika HNS-a. Riješio se tako i nesklonog mu Branka Mikše, s kojim je bio u neslužbenoj borbi za naklonost državnog poglavara. No, iznad svega Blažević je izgubio iz vida uspone Zdravka Mamića, u prvom redu jer je podcijenio njegove sposobnosti i precijenio njegovu lojalnost. Kad je po Tuđmanovoj smrti počeo gubiti pozicije i moć, suočio se onom stvarnošću koja mu je bila nepojmljiva. Zdravko Mamić je preuzimao vlast u Maksimiru, posljedično u hrvatskom nogometu, upravo onim stilom djelovanja s kojim je Blažević osvajao javnu pozornost i snagu...
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....