Komemoracija za doajena hrvatskog sportskog novinarstva Tomislava Židaka održat će se u utorak 18. travnja u 11 sati u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Na komemoraciji će govoriti Goran Ogurlić, glavni urednik Jutarnjeg lista; Miroslav Ćiro Blažević, hrvatski nogometni stručnjak; Krešimir Bagić, predstojnik Katedre za stilistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Anton Samovojska, sportski novinar i komentator. Odabrane citate iz kolumni Tomislava Židaka čitat će Zlatko Vitez. Posljednji ispraćaj bit će u utorak 18. travnja u 15,15 sati u krematoriju na Mirogoju.
Uoči oproštaja od velikana hrvatskog novinarstva, donosimo Vam priču o njegovoj kultnoj kolumni 'Iz maksimirske šume' i najčešćim protagonistima tih Židakovih tekstova:
----------------------------------------
Objesila se, evo, i vrba usred parka, dok uz šapat šume pokušavamo skicirati njenu dušu i čovjeka koji ju je personificirao. Naslonjena na otužni stadion, i ona, ovog divnog travanjskog dana, kao da baš nije svoja. Jebiga, zna i Šuma da je ostala bez svog najboljeg prijatelja...
Tomislav Židak i njegov serijal kolumni “Iz maksimirske šume”, koji se na ovim tužnim stranicama prepunim suza od olova tiskao punih 18 godina, bili su sinonim Jutarnjeg i nezaobilazan subotnji ritual, koji je okupljao sve slojeve društva. Obojana tvrdim plavim, ta je kolumna bila prapočetak svakog razgovora ili komentara, koji su znali biti i nasrtljivi, ali ujedno i prepuni poštovanja prema njenom autoru. U ovih 18 godina, Židakove kolumne baš nikada nisu prestale izlaziti, sve do, eto, ožujka 2017. godine. U njima je živio ponajprije njen prvi susjed Dinamo, u neuglednoj kući punoj povijesti i obiteljskih intriga, kao u kakvim Glembayevima za navijače. I tu je naš glavni junak, i Šumin redatelj, pisao svoja najbolja djela.
U njima je ekranizirao sve najgore i najbolje, a premda je svake subote izlazila nova epizoda, neki njeni junaci na Židakovim su daskama igrali češće, jednostavno, bili su bitniji od drugih. Bili su neizbrisiv dio njegova života, što Šuma svakako jest. Ovo je, u biti, priča o njima, priča o Junacima maksimirske šume...
ĆIRO BLAŽEVIĆ
Apsolutni heroj i glavni glumac, koji je sa Židakom imao neprikosnoven odnos. Odnos koji se počeo graditi još legendarne ‘82., autorove najdraže godine, kada je Židak prvi put kao mladi novinar Sportskih zakoračio u plave dvore i izrekao:
- Ja sam Tomislav Židak, urednik me poslao da nešto napišem...
Ostalo je povijest.
Do kraja svoga života pripremao je veliku biografiju o Ćiri, hodao danima s papirima ispod ruke, skicirao knjigu koje se zbog prirode odnosa s Blaževićem čak i pribojavao. Djelo koje, nažalost, nikad neće biti objavljeno...
STJEPAN LAMZA
Svatko ima svog favorita, a moj se zna - Štef Lamza, davnih se dana jasno i otvoreno odredio Židak po pitanju najobožavanijeg igrača. I kada smo prekjučer zvali gospona Lamzu, kroz glavu su letjela ona četiri, samo njihova pitanja, kojima je započinjao svaki razgovor: “Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus ‘afrička šljiva’, mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo...”
Stjepan Lamza ima posebno mjesto u Židakovom panteonu slavnih, Štef je početak i kraj svakog razgovora o “najboljem dinamovcu svih vremena”. Zauvijek će svijetliti rečenica koju smo mi mlađi novinari naučili u zarez: “I danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze...”
ZLATKO ŽAGMEŠTAR
Govoreći o zagrebačkim zaboravljenim asovima, Židak nikada nije dopustio da se prašina slegne na lik i djelo Zlatka Žagmeštra, vrsnog rukometaša, kojeg je volio zvati hrvatskim Georgeom Bestom. Satima je s njime znao razgovarati o rukometu, čak i zaustavljajući potrebu svoje zajebancije, iz respekta prema ovom rukometnom autoritetu.
Kada je osjetio potrebu napisati nešto o rukometu, u Židakovom speed dialu uvijek je bio Žagin broj, kao stručnjaka i prijatelja, kojeg nije zaboravio ni kada je ovaj zbog bolesti izgubio glas, a Židak je krenuo u posjetu, s par sjećanja ispod miške.
Obožavao ga je, jer Žaga nije bio samo sportaš, već i čovjek, jako krvav ispod kože. A Židak je za takve uvijek imao posebno mjesto u svome životu.
TOMISLAV IVIĆ
Kada ga je netko spomenuo, Židak bi spustio glas, a kada bi tražio maneštru od nogometa, uvijek bi se zaputio prema Splitu, gdje bi posjetio šjor Ivana, i šutio. Satima. Upijajući mudrosti trenera kojeg je, Ćiro nemojte zamjeriti, najviše nogometno poštovao.
“Često sam razapet između simpatija i objektivnog razmišljanja o najboljim hrvatskim trenerima. Povijest kaže da je Branko Zebec bio najveći, da je Ante “Biće” Mladinić bio najduhovitiji, Ćiro Blažević je svojim šarmom dao štih Dinamovoj osamdesetdrugoj i vatrenoj devedesetosmoj, Otto Barić je njemačkom sustavnošću osvajao Austriju. Ali, kada se podvuče crta, broj jedan hrvatskog nogometa je bio i ostao Tomislav Ivić”, napisao bi naš Žile.
ISMET HADŽIĆ
Bila je to generacija koja je imala dušu, koja se znala “razbiti” i razveseliti, raskučiti zadnji dinar, ali koja je znala i plakati. Bila je to generacija koju je baš zbog toga obožavao, a u toj generaciji jedan je igrač za njega bio malo posebniji od drugih:
“Znao je toliko lopte da je zaslužio cijeli život jesti kavijar i piti birana francuska vina, a živio je u opskurnom ambijentu iz Dickensovih romana”, samo je jedna rečenica iz bogatog fundusa izrečenog i napisanog o Hadžiji, kojeg je obožavao. I zbog kojeg je u srpnju 2015., kada je Hadžić podlegao najgorem protivniku - raku, sjeo sam sa svojom sjetom...
VELIMIR ZAJEC
U bogatom opusu ‘82., kod Židaka su ipak nekolicina stršila: Cico, Hadžija, između ostalih, ali i Zeko, kojeg je obožavao, i s kojim je svake godine, barem jednom, na Zajceovom imanju u Draganiću španao nogomet s kolegama te redao metafore, sjećanja i gemove.
- Uz najbolji gulaš koji sam ikada jeo - znao se povjeriti Židak, komplimentirajući Zajecu, kojeg je najbolje opisao sljedećim pasusom:
“U mojem, uglavnom beznačajnom životu sportskog novinara, 1982. godina je jedna od najznačajnijih godina. Dinamo, kojim sam opsjednut od djetinjstva, postao je nakon 24 ‘mršave’ godine prvak Jugoslavije, moj književni idol Gabriel Garcia Marquez dobio je te godine Nobelovu nagradu, a iste godine sam se sprijateljio i s Velimirom Zajecom...”
IVICA OLIĆ
Jedno od posljednjih profesionalnih putovanja, Židak je po tko zna koji put posvetio Ivici Oliću. Što su ga drugi više omalovažavali, Židak ga je sve više volio. Kao i Ola njega. Uz debrecinke i pola kile najfinijeg bavarskog piva, njihova druženja iz sata su se pretvarala u dane.
- Sva sreća da Ola uvijek zna gdje drže ključ te gostionice nadomak njegove kuće...
Obožavao ga je jer je bio jednostavan, iskren i oduvijek galantan i otvoren, sušta suprotnost galopirajućem novijem karakteru današnjih nogometaša.
ZLATKO I NIKO KRANJČAR
Baza je bio - Domagoj, restaurant kod pokojnog Lovre, ispod maksimirskog juga. I danas je tamo Kranjčarova slika kako lebdi ispod natpisa: “Cico über alles”. Često smo Domagoj otvarali, još češće - zatvarali, a jetra je strpljivo podnosila torture. Dan bi počeo s dvije domaće “šljive”, zatim bi se popila dva hladna, orošena Löwenbräua, a onda bi konobar Štef šapnuo da je “buncek baš gotov”. U međuvremenu bi se skupilo društvo, Gero, Sandro, Stana, Šojka i već oko deset ujutro planula bi prva litra “karabita”, kako smo zvali popularno zelinsko vino. U jedanaest već bi pala i pjesma: “Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb tak imam te rad...”
Cicu Kranjčara Židak je obožavao jer za njega simbolizirao purgerštinu i jer u njemu oduvijek tinja neki mali, ali opipljivi pokret otpora. Kada su svi Cici brojali gemište, Židak bi ih s njim ispio i bez pardona ispalio: “Kada je malo unutra, onda je najopasniji...”
Cico, a kasnije i Niko, bili su Tomin pojam zagrebačkog nogometa, a Nikino tjeranje u Hajduk, Židak Mamiću baš nikada nije oprostio.
STANKO ESKOLIĆ
“Veliki meštar ZG vređaone”, “Ronaldo duhovitosti”, nasljednik pokojnog “Deve”, najpoznatijeg gradskog zajebanta, sve je o tekstovima i životu za Žileta bio Stanko Eskolić. Nekad sjajni stolnotenisač, a oduvijek pravi zagrebački fakin bio je čest Tomin gost za stolom, ali i na papiru. Svjedoci vremena, prijatelji i vrhunski zajebanti, Židak i Eskolić bili su neraskidivo povezani...
“LEPI”
Preteča Van Gogha, i vlasnik Tri cicera, Damir Brajković Lepi. Gradski fakin, svojedobno vlasnik rupe u Cvjetnom naselju gdje su se okupljali novinari, smetlari, intelektualci, nogometaši, “boysi”, kafić u kojemu je Ćiro Blažević držao svoje press konferencije. Lepi je u poluvremenu utakmice Dinamo - Hajduk ofarbao cijeli kafić u plavo, oblijepio ga posterima Nike Kranjčara, a svojoj djevojci naredio da se preimenuje u Simona, kako se zvala bivša supruga Nike Kranjčara.
“Njegov ulični vokabular inspirirao me za mnoge kolumne, mnoge su nastale u sada pokojnom kafiću Tri cicera...”
“ŠOKRE”
Bu nekaj i od kuće, podigao je glas, znajući da ga ovaj sluša. A Krešo se često nasmijao i s novom turom stigao za stol. Na njegovo mjesto, u kutu, gdje je imao najbolji pregled igre, mjesto koje je živi svjedok mnogih kolumni i razgovora, mjesto koje bi baš svakoga tjedna, kada je nabo dobru temu, uskliknulo od veselja:
- Šokre, ubil buš nas s ovim karabitom...
Vlasnik kultnog kafića Van Gogh, Krešimir Ostojčić nije, međutim, bio samo barmen, već suputnik i prijatelj, svjedok brojnih Žiletovih proputovanja, gdje je Krešu švercao po hotelima i upoznavao ga s brojnim facama svjetskog nogometa. Nakon selidbe Jutarnjeg iz Vjesnika u Koransku, Van Gogh je postao baza, a “refreshment” svakodnevna navika. U kojoj se uvijek nalazio i Šokre, sve do posljednjeg dana. Od četvrtka, za nas koji smo zalazili tamo, taj će stolac vječno ostati prazan...
DRAGUTIN ŠURBEK I ANTE KOSTELIĆ
Nemaju veze jedan s drugim, ali njih dvojica su za Židaka bili autoriteti koje je oduvijek slušao. Pogotovo drugoga, kojeg je slušao “makar iz njega zrači miris bijelog luka”. Ante Kostelić je trener u rangu Josea Mourinha. U skijaškom svijetu svakako. Svjetskom skijanju darovao je sina i kćer, šampione, koji nisu stvoreni u laboratorijima, nego zdravim treningom i klasičnim metodama, uz neke Antine dodatke, pisao je Židak.
DAVOR ŠUKER
Svojedobno, Židak je maltene stanovao kod Šukera u Sevilli, dok je ovaj bio igrač. Odnos je bio i više nego prijateljski, protkan silnim međusobnim uvažavanjem. Boce vine na adrese su se slale na redovitoj bazi.
Kasnije, međutim, kada je ovaj postao predsjednikom HNS-a, Šukerov se odnos ohladio i, iskreno, Židaka je to strašno boljelo. Iako bi to priznao tek pred zatvaranje birtije, kada nema više previše vremena, a iskrenost već zaudara, Šuker je Židaku uvijek bio slaba točka.
Posjet u bolnicu jako mu je mnogo značio..
MLADEN FRANČIĆ
Mladen Frančić, Miroslav Ćiro Blažević i Robert Prosinečki
Kada je svojedobni predsjednik HNS-a Branko Mikša pregledavao popis igrača za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, upro je prst u jedno ime i pitao - zašto ovaj? A Ćiro će: “Imam i ja pravo na jednog svog!” Tako i ja imam pravo na jednog svog, na čovjeka s kojim vrlo često razgovaram o nogometu, s kojim sam odlazio u Split na duge razgovore s pokojnim Tomislavom Ivićem. Riječ je o Mladenu Frančiću!
Tako će Tomislav Židak o treneru koji nažalost nije u četvrtak bio u Zagrebu, jer radi na bliskoistočnim kotama, ali čovjeku s kojim je posljednjih godina redovito putovao i strastveno pričao o nogometu. Franta je Židakov izbor...
SUPRUGA SNJEŠKA
Zmaj s Borongaja, kako je tepao, bila je Židakova najveća muza i ljubav njegova života. Prisutna u kolumnama, u kojima je na svoj briljantni humoristički dar pričao njihove anegdote i gdje ju je znao slatko podbosti, a ona bi uzvratila kada bi iz banke SMS-om stigla poruka da je opet nekaj zbrisalo s računa...
Snješka je bila neizostavni dio Šume, ali i naših života, svakoga dana, oko 16 sati, kada bi zazvonio telefon, a on bi, tvrde svjedoci, odmah se okrenuo:
- Mala, daj putnu, stiže Zmaj...
Zmaj kojeg je doslovce obožavao!
ALEN BOKŠIĆ
U neko memljivo poslijepodne u Van Goghu, čekajući 100 i neku europsku Dinamovu utakmicu, uronio je u duboku memoriju...
- Znaš, Bokšić je bio najzanimljiviji nogometaš. S njim nikad nije bilo dosadno. Zabavan do neba. Jednom me izveo brodićem na pola makarskog zaljeva ne bi li izvadio bocu i uzviknuo, ‘živjeli’! A nikad neću zaboraviti kada je preskakao ogradu stadiona da bi došao do Zidanea, Desaillyja i svojih francuskih prijatelja ne bi li iskamčio izjavu za Jutarnji - pričao je Žile.
Bokšić je jedan od igrača koje je doslovce obožavao...
NEVEN BERTIČEVIĆ i ORLANDO RIVETTI
Obožavao je Vojsku i Redea, ali na prvom mjestu u novinarskom svijetu, za njega su bili “riječki morž” Orlando Rivetti i “debeli” Neven Bertičević. S drugim ga vežu Sportske, ali i brojni prijateljski savjeti koje je producirao putem stranica JL-a.
Moj najdraži novinarski prijatelj, koji me 1976. godine, kada sam došao u Sportske novosti, naučio mnogim novinarskim trikovima, usadio ljubav prema engleskom novinarstvu, noćna ptica s kojom sam proveo više noći nego s vlastitom (prvom) ženom. Uz Božu Sušeca, najobrazovaniji hrvatski sportski novinar, jedno od najuglednijih europskih teniskih pera, što se vidi i po njegovom statusu u Wimbledonu. Kada su jednom u Wimbledonu neki znatiželjnici pitali: “Je li ono Agassi?”, upitani je odgovorio: “Nisam siguran, ali onaj pored njega je sasvim sigurno Neven Bertičević”.
ANDREJ KRAMARIĆ
Plava devetka je kultni Dinamov dres! Dražan Jerković je taj dres učinio najslavnijim među Dinamovim navijačima, Slaven Zambata mu je utkao šampionski štih još 1967. godine, Zlatko Kranjčar ga je nosio u svetoj 1982. godini, Davor Šuker je postavio uvjet dolaska u Dinamo da nosi dres s brojem devet, naslijedio ga je također veliki centarfor Goran Vlaović. Taj dres Židak je dugoročno namijenio Andreju Kramariću. “Ali, u Dinamu se nije pošteno ni oznojio, zbog ‘nemogućeg oca’ i trenerskog sljepila, prodali su ga Rijeci za ‘bakšiš’. To je gaf koji ima nikada neću oprostiti!”
A fini zagrebački dečko Krama je, kad smo nekidan radili intervju, na kraju i on imao pitanje:
- A recite, kak je gospon Židak? Puno mi ga pozdravite.
Odnijeli smo te pozdrave u Dubravu, a Žile sa samo nasmiješio. Značilo mu je to, puno.
ROBERT PROSINEČKI
Židakov ultimativni libling, ali ta je ljubav obostrana. I neraskidiva, bez obzira na crninu koja nas je zavela... Žuti je bio Židakov ljubimac par excellance, igrač zbog kojeg su mu iz pera ispadale najbolje metafore. Kada ga je jednom susreo u Barceloni, sjedili smo za stolom, u čijem je susjedstvu sjedio Woody Alen. Žuti je rekao: “Nema ništa ljepše nego sjediti u dobrom restoranu, piti vino Rioja i ogovarati Ćiru Blaževića.” Tu se također bili našli, na točki koja ih je obojicu obuzimala - na Ćiri.
ZDRAVKO MAMIĆ
“Možda nije u redu da jedan sumnjivi poluintelektualac, sin šustera iz Vugrovca, piše o čovjeku čije je vizije ne tako davno napadao i prezirao, jer su moje metafore priproste i huliganske. Moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve te lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. I svi mi već 40 godina čekamo nekakvog Godota i svake jeseni, kad gospodin Godot ne dođe, vadimo mast ‘maksimirskom Luciferu’, od navijača sa sjevera do salonskih šprehera i proglašavamo ga serijskim ubojicom hrvatskog nogometa. Želite li dobiti blagonaklonost i simpatije široke publike ili njenog elitnog dijela, najsigurniji je način pljunuti na Mamićevu sirovost, prostakluk, odnosno njegov ‘der Mangel an Erziehung’...”, jedan je od Žiletovih štikleca koji najbolje opisuje odnos s gospodarom Maksimira, možda i najčešćim stanovnikom Židakove Šume. Voljeli su se i mrzili, ali jedan bez drugoga nisu mogli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....