Mamadou Coulibaly nedavno je debitirao za talijanskog prvoligaša Pescaru na utakmici protiv Atalante. Naoko ništa posebno, ali kada kažemo kakav je put morao prijeći - onda svakako zaslužuje malo pažnje.
Coulibaly se na ludo putovanje otisnuo prije dvije godine.
- Uzeo sam naprtnjaču i povjerio se jednom prijatelju da idem. Roditelji su mislili da sam u školi, a ja sam isključio mobitel i nisam se javljao sljedeća tri ili četiri mjeseca. Mislili su da sam mrtav - započeo je svoju priču Coulibaly.
Emigracije iz afričkih država (u ovom slučaju Senegala) prema europskom kontinentu nisu ništa neobično: brojni odlaze u nadi za boljim životom, ali takve priče nerijetko imaju tužan završetak. Puno ljudi se utopi u Sredozemnom moru, ali nasreću ovaj mladić se sretno domogao kopna.
Avantura ipak, barem za njega, nije bila tek obična vožnja brodom.
- Najprije sam autobusom došao iz Senegala u Maroko. Ali, to je bio najlakši dio puta. Zatim smo morali na brod, no nisam imao novca. Morao sam danima spavati u morskoj luci i nadati se da će me netko prebaciti do kopna. Pojavio se neki čovjek i prebacio, ali opet - kako ne znam plivati - tko zna što bi bilo da se brod kojim slučajem potopio. Dijelio sam prostor na brodu s još 20 ljudi - opisuje Coulibaly.
Uskoro je došao u Italiju, a prva stanica mu je bio grad Livorno. Glavni i najteži dio puta je prošao, ali ni nove 'dogodovštine' nisu baš bile sjajne...
- Neki čovjek me preporučio Livornu, ali nestao je već sljedeći dan. 'Zaglavio' sam i ostao sam, bez novca i ičega. Spavao sam na ulici. Ako bih pojeo sendvič - bio bih sretan. Rim mi je bio nova postaja, a zatim su me preporučili ovdje u Pescaru - prepričao je 18-godišnjak put kojeg je prešao prije dvije godine tijekom kojih je nanizao i probe u Ascoliju, Ceseni i Sassuolu.
Sada je pronašao svoje utočište i ima priliku skrasiti se u Pescari te zasjati u jednoj od najboljih liga svijeta kakva je Serie A. Doduše, Pescara ne blista u rezultatskom smislu, ali Coulibalyu je ipak najvažnije da je živ, zdrav i da se bavi poslom kojeg očito jako voli, a niti roditelji više ne moraju brinuti.
- Bili su se jako naljutili kada sam pobjegao. Otac nije htio pričati sa mnom i jedva smo se pomirili. Majka je plakala kada je čula da sam nestao. Nisam je vidio dvije godine i jako mi nedostaje - iskren je 18-godišnjak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....