Vratio se Niko Kovač u München nakon nešto manje od tri godine. Dočekan je na tribinama Allianz Arene suzdržano, s ponekim transparentom, ali emocije su odavno ugasnule između njega i navijača Bayerna. Pokušao se s Wolfsburgom oduprijeti raspucanim Bavarcima, koji kao da žele pokazati da Robert Lewandowski nije bio toliko važan posljenih osam godina.
Slično kao Valdas Dambrauskas u subotu navečer u Maksimiru, i Kovač je pojačao defenzivu, na kraju su oba prošla istovjetno, jedino je dojam nešto bolji što se Wolfsburga tiče, prema su stvorili manje prigoda nego Hajduk protiv Dinama.
Kovač je pragmatik, takav je bio i kao igrač svjestan svojih limita, u prvi plan su se na terenu uvijek vidjele njegove bolje strane, tako se ponaša i kao trener. Kada je u ožujku 2017. preuzeo Eintracht malo tko je vjerovao u njega, njemačkoj javnosti bio je poznat kao igrač i totalna enigma kao trener, iako je iza sebe imao Svjetsko prvenstvo s Hrvatskom.
Nisu bili uvjereni da će uspjeti osigurati ostanak s momčadi iz Frankfurta, on je ipak u tome uspio, a za 14 mjeseci osigurao je i prvi trofej nakon tri desetljeća posta, pobijedivši u finalu Kupa baš Bayern koji je neposredno prije te utakmice objavio da će mu baš on biti trener u sljedećem razdoblju. Ljubav je trajala tek 16 mjeseci, rastanak nije bio nimalo u maniri velikog kluba, ali Kovač je prihvatio zbilju i jučer se vratio na mjesto nesreće. Nije uspio nauditi svome bivšem klubu, ali njegov posao u Vučjem brlogu tek je počeo, pravi plodovi rada tek će se vidjeti.