PREPONAŠ, SKAKAČ I NAJBOLJI ZAGREBAČKI BRANIČ SVIH VREMENA Potpisao je najveći Dinamov uspjeh u Europi, njemački velikan i danas čuva fotelju za njega

Otto Barić tvrdi:

- Ivica Horvat najbolji je zagrebački branič svih vremena. Horvat je bio sjajan centarhalf. On je bio prvi centarhalf koji loptu, koju je imao na glavi, nije odbijao. On je loptom odmah gađao suigrača. Pogađao je vrlo točno i iz te lopte već se mogla razviti kontra.

Ivica Horvat bio je briljantan centarhalf, on je bio dokazana svjetska klasa. Ivica Horvat je, što je prije šezdesetak i više godina bilo potpuno normalno, bio svestrani sportaš. Igrao je nogomet, rukomet, stolni tenis i bio je atletičar. Trčao je 110 prepone, skakao je u dalj (670 centimetara) i u vis (190 centimetara). U skoku u vis dvaput je bio prvak Hrvatske.

Iz Ferrarije u Dinamo

Ivicu Horvata (1926.-2012.) prati i glas da je bio najsvestraniji hrvatski vrhunski nogometaš. On je počeo kao centarfor, da bi svjetsku slavu stekao kao centarhalf. Horvat je bio nenadmašan u igri glavom. Kad je lopta bila u zraku, pokraj njega nitko nije mogao do lopte. Igrao je s obje noge, a premda je, onako dugačak, izgledao pomalo nezgrapno, Horvat je i na tlu bio odličan. Stizao je sve.

Horvat je imao dara i za vratara. On je 1951. godine, u prvenstvenom ogledu s Lokomotivom, stao na vrata i obranio kazneni udarac koji je izveo Andročec. Zamislite da to danas učini Joe Šimunić. To bi bila svjetska senzacija.

Arhiva

Ivica Horvat rođen je u Sisku, ali je već kao dijete stigao u Zagreb. Stanovao je u Meršićevoj ulici, nadomak raskrižja Zagorske i Selske. Tamo je bila škola i, što je bilo najzanimljivije, igralište koje je zagrebačkom nogometu dalo desetak odličnih nogometaša (braća Horvat, Senčar, Pilko...).

Otac Horvat bio je funkcionar Ferrarije, u kojoj su zaigrala trojica njegovih sinova. Horvate je znao cijeli Zagreb. Nimalo slučajno. Braća Horvat: Vlado (192 centimetra), Drago (191) i najmlađi Ivica (190) u Ferrariji su stvorili “kineski zid” kakav se u Zagrebu ne pamti.

Ivica Horvat je iz Ferrarije, koja je raspuštena 1945., stigao u Dinamo, u kojem je završio i njegov brat Drago. Za Modre je od 1945. do 1957. godine odigrao 507 utakmica i postigao 29 pogodaka. Horvat je igrao sjajno i 1956. je bio proglašen najboljim nogometašem Jugoslavije u izboru SN-a. Ivica Horvat bio je standardni član glasovite olimpijske jugoslavenske reprezentacije (odigrao je 60 utakmica) s kojom je 1952. osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Helsinkiju.

Ivica Horvat bio je svjetska klasa, a lako se moglo dogoditi da to ne bude. On je 1947. htio odustati od nogometa. Na nesvakidašnju ideju Horvat je došao zbog jedne pogreške i jedne loše odigrane utakmice. Horvat je, naime, u dvoboju Jugoslavija - Mađarska (2:3 u Beogradu) bio kriv za prvi mađarski gol. Potom je, pod dojmom velike pogreške, nizao gaf za gafom. Suigrači su nakon utakmice u svlačionici osuli paljbu po Horvatu i on je, posudivši od Bobeka novac kako bi kupio kartu za vlak, pobjegao u Zagreb. Tad je odlučio: “Prestajem, više neću igrati nogomet.”

Kad se vratio u Zagreb, pet dana nije trenirao, no srećom, potom se vratio i igrao za Dinamo. Majicu reprezentacije ponovo je odjenuo tek nakon dvije godine, 1949. s Francuskom u Parizu. Bila je to prva od tri utakmice u kojima su Jugoslavija i Francuska tražile put do SP-a 1950. u Brazilu. Nakon što je 1:1 bilo u Parizu, pa se 1:1 ponovilo u Beogradu, odlučujuća utakmica igrala se na neutralnom terenu u Firenci. Jugoslavija je pobijedila 3:2 pogotkom Željka Čajkovskog u 114. minuti igre.

Bez slave u Zagrebu

Horvat je za Jugoslaviju igrao na svjetskim prvenstvima 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Bio je nezamjenjiv. Sa 31 godinom Horvat je zaključio karijeru u Dinamu i pošao u Eintracht iz Frankfurta (1957.-1961.). Otišao je zbog posla. Dobio je lijep posao u banci, u kojoj je bio čuvar trezora. U Eintrachtu je i završio iznimnu nogometašku karijeru. Horvatovo temeljno nogometno geslo, igračko, pa trenersko, bilo je:

- Obrana je u nogometu esencijalna.

Nakon što je završio trenersku školu u Kölnu, Horvat je jedno vrijeme bio pomoćni, pa prvi trener u Eintrachtu, a u ljeto 1967. stigao je u Dinamo. Naslijedio je Zebeca i odmah se suočio s najvećim mogućim izazovom. Vodio je Modre u finalnim utakmicama Kupa velesajamskih gradova s Leedsom, u to doba jednom od najboljih engleskih momčadi. Dinamo je nadvisio Leeds, a u dvije utakmice nije primio pogodak (2:0, 0:0).

Horvatov udio u tome naslovu bio je nesvakidašnje podcijenjen. Zagreb je govorio: “To je Zebecov naslov.” Svi su, naime, u Zagrebu bili očarani Zebecom, pod kojim je Dinamo u sezoni 1966/67. igrao fenomenalni nogomet i kojemu su svi pripisivali isključive zasluge za taj veliki trofej.

Horvat se u Dinamu zadržao do ljeta 1970. On je posljednji trener pod kojim je Dinamo prezimio u Europi (1969. na 1970.). Horvat je, nema nikakve dvojbe, bio odličan trener, on je razumio igru. Zašto u Zagrebu nije stekao slavu koju je zavrijedio? Vjerojatno stoga što je bio potpuno drukčiji od Zebeca. Zebec je bio karizmatični lik, bio je sudionik javnoga života. Horvat je pak bio miran, zatvoren, povučen. On nije izlazio iz trenirke. Mnogi veliki Dinamovi igrači izlazili su, voljeli su kartati. Horvat je volio svoj dom. Je li to mana? Dakako da nije.

Koliko je bio velik trener, Horvat je dokazao u Schalkeu u koji je stigao 1971. Kad je došao u Gelsenkirchen, Schalke je bio u velikoj nevolji. Ostao je bez pola momčadi i budućnost toga velikog kluba činila se neizvjesnom. Horvat je, međutim, učinio čudo. U sezoni 1971/71., u kojoj se očekivao minimum, Schalke je osvojio kup, da bi se s Bayernom do posljednjega kola borio za naslov prvaka Njemačke.

Horvat je, tvrde Nijemci, stvorio drugu zlatnu generaciju Schalkea. On je bio i drugi najdugovječniji trener Schalkea svih vremena (1971.-1975., 1978.-1979.). Nijemci to nikada nisu zaboravili. Stoga je fotelja u svečanoj loži, na kojoj je bilo ispisano njegovo ime, Horvata čekala do smrti.

Klaus Fischer, odlični centarfor i dugogodišnji njemački reprezentativac u Die Weltu je 2012., dan nakon što je Horvat sklopio oči, ispisao najljepšu posvetu velikom igraču i velikom treneru: “Ivica Horvat najbolji je trener s kojima sam ikada radio. Svima nam je bio uzor. On je bio čovjek u kojega se svatko mogao i morao ugledati.”