U dresu reprezentacije uvijek bio inspiriran
 robert valai
Neobična i velika karijera

Pojavio se niotkuda i ušao u legendu: Centarfor čija je životna i nogometna priča uistinu bestseler

Novinari su ‘izmislili‘ Pršu i nagnali vodstvo Saveza da na licu mjesta pogleda tko je taj dečko
Piše: Predrag JurišićObjavljeno: 25. lipanj 2020. 15:45

Nakon kraha na SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, kad Hrvatska nije prošla skupinu u konkurenciji s Meksikom, Italijom i Ekvadorom, odstupio je izbornik Mirko Jozić. Pa iako je njegove krivnje u tom slomu bilo ponajviše, Jozićev odlazak nije automatizmom donio i boljitak našem nogometu, koji se tada našao na opasnoj prekretnici.

Događala se, naime, smjena generacija, brončani "vatreni" polako su odlazili u povijest, pa se postavljao upit kako dalje. Istina, pojavili su se neki novi dečki, ali nedostajao je lider, onaj koji će povući momčad kad ne ide, koji će odlučiti i preokrenuti utakmicu kad se već čini da je sve izgubljeno, nedostajao je novi idol mladih u Hrvatskoj...

I odjednom se, naizgled niotkuda, pojavio taj! Dado Pršo! Centarfor s repićem, čija je životna i nogometna priča uistinu temelj istinskome bestseleru. Pa je stoga i cijenjeni kolega, vrsni majstor pisane riječi Anton Samovojska napisao Pršinu biografiju "Hrabro srce". To je bilo i logično, jer baš su novinari "izmislili" Pršu i nagnali vodstvo Saveza da na licu mjesta pogleda tko je taj dečko. Konkretno, Samovojska je svojim tekstovima krajem 2002. godine u našem listu ukazao na "jednoga mladića koji uporno trpa golove u jakoj francuskoj ligi". Na Dadu Pršu. O kojem nitko u HNS-u tada baš i nije imao pojma...

image
Dado Pršo
PASCAL GUYOT/AFP

Potom su uslijedili i napisi u tjedniku Rekord, koji je početkom 2003. pokrenuo Robert Prosinečki, pa su napokon reagirali predsjednik Saveza Vlatko Marković i novi izbornik Otto Barić. I otišli su u Francusku pogledati Pršu koji je igrao i stalno zabijao golove u Monacu, oduševili su se, razgovarali su s ovim sjajnim napadačem i – sve ostalo je povijest...
Pršo je debitirao za Hrvatsku 29. ožujka 2003. u Zagrebu, u kvalifikacijskoj utakmici za EP protiv Belgije. I odmah je uskočio na naslovnice, postigao je drugi pogodak u 4:0 pobjedi! Imao je tada već 28 godina i preko noći je, od "no name" igrača, postao najveća zvijezda našeg nogometa.

A neobična je karijera u rodnom mu Zadru, u klubu Bagat 1981. godine, da bi ga dvije godine kasnije u Zadar doveo Tomo Bašić, sjajni trener kod kojeg je i Luka Modrić napravio prve nogometne korake. Potom je, s 12 godina, otišao u Hajduk i na Poljudu je bio do 1992. godine. Tada 18-godišnjak, trebao je biti priključen prvoj momčadi, ali na liječničkom su pregledu otkrili da ima – šum na srcu! I nisu željeli ništa riskirati, pa su mladiću savjetovali da prestane s igranjem nogometa...

Pršo ih, srećom, nije poslušao, obavio je još neke preglede i ustanovljeno je da su ti problemi zapravo beznačajni. Pa je otišao u Pazinku, ondašnjeg prvoligaša, tamo se zadržao jednu sezonu. Pokupio je kofere i u posvemašnjoj je tišini otišao u Francusku, u Normandiju, u Rouen. Igrao je u istoimenom klubu u Drugoj ligi, no klub je bankrotirao i 1995. godine bio je prebačen u Treću ligu. Pršo je, k tome, imao problema s ozljedama, a kad mu je nastradalo koljeno, odlučio je prekinuti s profesionalnim nogometom...

Napustio je Rouen i otišao na francuski jug, u gradić St. Raphael na Azurnoj obali. U slobodno je vrijeme gledao utakmice lokalnog, istoimenog četvrtoligaša. Poželio je opet igrati, barem rekreativno, razgovarao je s trenerom i priključio se momčadi. Nakon nekoliko treninga suigrači su se hvatali za glavu u nevjerici, nisu mogli ni zamisliti da će dobiti takvo pojačanje!
- Morao sam posložiti neke stvari u životu. Zaposlio sam se kao automehaničar i amaterski sam igrao nogomet u Četvrtoj ligi, za svoj gušt - opisao je Pršo te dane.

Pa kako je došao do Monaca? Iako "legenda" kaže da ga je na trening-utakmici zapazio tada pomoćni trener Monaca, Jean Tigana, nekad sjajni francuski reprezentativac, Pršo je demantirao taj mit...

- Nije to baš tako bilo, nije me Tigana doveo u Monaco. “Snimili" su me, naime, na ligaškim utakmicama za St. Raphael, skauti koji su za Monaco pratili igrače u nižim ligama. I doveli su me u Monaco, u drugu momčad. Trenirao sam s prvom momčadi, a igrao za drugu. I tako je, drugi put, počela moja karijera profesionalnog nogometaša - objasnio je Pršo.

Potom je otišao na posudbu u Ajaccio, tamo je ostao dvije sezone i bio je ključni čovjek u prelasku tadašnjeg trećeligaša u viši rang, postigavši 21 pogodak na 53 odigrane utakmice. Vratio se 1999. u Monaco i u prvoj je sezoni odigrao 20 utakmica i postigao dva pogotka. Bio je pričuva velikom francuskom talentu u usponu Davidu Trezeguetu, koji je te sezone zabio čak 22 prvenstvena gola na 30 odigranih utakmica i odveo je Monaco do naslova prvaka! Tog je ljeta, 2000. godine, Trezeguet otišao u Juventus i Prši se ukazala šansa da postane prvi napadač Monaca. I naš ju je nogometaš objeručke prigrlio i iskoristio...

Svoj je vrhunac u Monacu Pršo doživio u sezoni 2003./04., kad je došao do finala Lige prvaka. Porto je s Mourinhom bio bolji u tom finalu u Gelsenkirchenu, pobijedivši 3:0, Pršo je ušao u igru u 23. minuti umjesto ozlijeđenog kapetana Giulyja. Ali, zauvijek će u svim nogometnim almanasima ostati upisan 5. studenoga 2003., Pršin 29. rođendan...
U Monte Carlu je, naime, tog dana zabio Deportivu iz La Corune čak četiri pogotka u utakmici 3. kola skupine C Lige prvaka, Monaco je slavio 8:3! Bila je to rapsodija, magična noć centarfora s repićem, koji je svoj poker golova zabio za samo 23 minute - u 26., 30., 45. i 49. minuti.

- Uoči utakmice, rekao sam sebi da moram zabiti barem jedan gol! A ušle su četiri lopte, bio mi je to lijep rođendanski dar, nagrada za uloženi višegodišnji trud. To mi je bila zacijelo najbolja utakmica u karijeri - sjećao se Pršo te prekrasne večeri.
A samo dva tjedna kasnije Pršo je postigao neprijeporno najvredniji pogodak za Hrvatsku! U doigravanju za odlazak na Euro, u Ljubljani protiv Slovenije, 19. studenoga 2003. Prva je utakmica, četiri dana ranije u Zagrebu, završila 1:1 (gol za Hrvatsku zabio je - Pršo!), a na uzvratu, na sad već srušenom stadionu za Bežigradom, gledali smo “rovovsku bitku", utakmicu lišenu ljepote i nogometnoga umijeća. I znalo se - tko zabije gol, ide na Euro u Portugal! A Slovencima je, zbog postignutog pogotka u Zagrebu, bio dostatan i remi bez golova...

Kad je u 59. minuti bio isključen Tudor, pomislili smo: "Gotovo je, pa-pa, Portugal!" No, samo dvije minute kasnije, u 61. minuti, Šokota se sjajno zagradio i prevario slovenskog braniča te ubacio loptu u 16-erac prema natrčalom Prši. A Dado se izvanredno snašao i između trojice Slovenaca pogurnuo je loptu u mrežu pokraj istrčalog vratara Dabanoviča, za pobjedu 1:0, za odlazak Hrvatske na Euro...
- To mi je najdraži gol u karijeri - često je isticao Pršo, koji je za Hrvatsku odigrao 32 utakmice i postigao devet golova.
Igrao je Pršo s Hrvatskom na Euru 2004. godine u Portugalu te na SP 2006. u Njemačkoj, oprostio se od reprezentacije desetak dana nakon tog natjecanja. "Staklena" koljena sve su se češće "javljala" i Pršo nije mogao izdržati taj ritam, poslušao je zov tijela i posvetio se samo klupskom nogometu. A tada je već bio u Glasgowu, u Rangersima, topli i sunčani francuski jug zamijenio je sivom, kišovitom i hladnom Škotskom 2004. godine.

- Definitivno je gotovo! Dugo sam razmišljao, konzultirao se s liječnicima, no kad sam zbrojio svoje godine, broj utakmica koje me čekaju u dolazećoj klupskoj sezoni i stanje svojih koljena, odlučio sam se povući. Hvala navijačima na svemu, oni su mi bili najveća potpora - govorio je tada Pršo, koji je zadnju utakmicu za Hrvatsku odigrao na SP-u u Njemačkoj, 22. lipnja 2006. u Stuttgartu protiv Australije (2:2), a u tri je navrata izabran za najboljeg hrvatskog nogometaša u izboru Večernjeg lista.
Pokušao je predsjednik HNS-a Vlatko Marković promijeniti Pršinu odluku, otišao je i u Glasgow razgovarati s Dadom, ali ništa se nije promijenilo...

- Možemo samo moliti Boga da nam podari što više ljudi kao što je Pršo. Obojica smo zaplakali kad mi je rekao da više ne može igrati za reprezentaciju. Hvala mu na svemu, bilo je potrebno mnogo rada, truda i ljudskosti da postane ovako veliki igrač. Na rastanku sam mu poručio: "Nikad ne reci nikad", te da ovo nije naš posljednji susret. Zbog njega sam spreman pješačiti i plivati do Glasgowa na novi razgovor - govorio je tada Marković.

No, ništa više nije moglo promijeniti Pršinu odluku. Odigrao je još sezonu u Glasgow Rangersu i u 33. godini, već umoran od silnih ozljeda, prestao je igrati nogomet. Na oproštaju na Ibrox Parku, 13. svibnja 2007., uoči utakmice protiv Kilmarnocka, 50.000 navijača skandiralo je njegovo ime, a Pršo je na travnjak izašao - sa štakama, jer su mu dan prije na treningu puknuli ligamenti gležnja! Suigrači su mu napravili počasni špalir, a klub je u njegovu čast izdao DVD “A Fond Farewell", s najljepšim i najboljim Pršinim utakmicama i zgodicima u tri sezone provedene s Rangersima. Pršo je teren napustio u suzama, uz veličanstvene ovacije s tribina...

OSOBNI KARTON

Dado Pršo
Rođen 5. studenoga 1974. u Zadru
Igračka karijera
Bagat (1981.-1983.), Zadar (1983.-1986.), Hajduk Split (1986.-1991.), Pazinka (1992.-1993.; 26 utakmica, 2 gola), Rouen (1993.-1995.; 10 utakmica, 1 gol), Stade Raphaëlois (1995.-1996.; 18 utakmica, 7 golova), Monaco (1996.-2004.; 145 utakmica, 45 golova), Ajaccio (1997.-1999.; 55 utakmica, 21 gol), Glasgow Rangers (2004.-2007.; 123 utakmice, 37 golova)
Reprezentacija Hrvatske (2003.-2006.; 32 utakmice, 9 golova)
Trofeji
Prvenstvo Francuske (2000.), Francuski superkup (2000.), Francuski liga kup (2003.), prvenstvo Škotske (2005.), Škotski liga kup (2005.)

Linker
04. studeni 2024 00:36