ON JE BIO POSLJEDNJA 'PRAVA DESETKA' HAJDUKA O njegovom golu za Hrvatsku pisat će i za 1000 godina, ali svi najviše pamte njegova genijalna dodavanja!

Za prijatelje samo Aljo. Odrastao na Gripama, život proveo na Mejama. Splićanin podrijetlom iz dalmatinskog zaleđa, iz Neorića. Aljoša Asanović, jedna od posljednjih pravih klasičnih desetki Hajduka. Definitivno jedan od najvećih s brojem 10 na leđima u bijelom dresu. Onaj pravi plemeniti igrač, fantazist čija lopta s očima gađa Zlatka Vujovića ili Bokšića na početku karijere, a kasnije i Šukera u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Playmaker koji gleda lijevo, a desno vidi Vlaovića u bijegu prema vratima Turske za prvu pobjedu Vatrenih na velikim natjecanjima.

Šmekeri će Aljošu pamtiti po njegovim genijalnim dodavanjima, a povijest po prvom zgoditku za Hrvatsku u susretu sa SAD-om na Maksimiru u listopadu 1990.

Igrač poteza

Aljoša Asanovića bio je igrač poteza, klasa zbog koje se dolazilo na stadione. Klasa zbog koje su predsjednici slali privatne avione, ali “dobivali i sijede” kada bi se Aljo odlučio na promjenu sredine. A bilo je i takvih priča, jer kada malo dublje zagrebemo ispod površine njegove duge i bogate karijere, sve je kod Aljoše Asanovića zanimljiva priča. Premda će sam Asanović rijetko sjesti pred novinarski mikrofon, i pritom će rijetko ponuditi neko štivo za naslovnice, njegov je nogomet bio svirka “prima violine”. I nikada sebi neće zalijepiti laskavu titulu. Dapače, zazirat će....

- Nisam legenda, nemojte mi taj naslov prišiti - upozorio je i prilikom našeg posljednjeg razgovora početkom ove godine.

Ali tko je legenda ako nije Aljoša. Legenda po igri, legenda po ophođenju. Igrač koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Navijače na tribinama bacao je u trans, ali i trenere također.

- Jednom pošaljem igrače da trče krugove uokolo terena. Svi trče u jednom smjeru, samo Aljoša kontra. Mislim se, provocira me, napravit će problem. I opalim ja njemu kontru, povičem: “Što gledate, svi trkom za Aljošom” - ispričao je Ćiro Blažević izborničku anegdotu s Asanovićem.

I nije to bila jedina, vedar duh dalmatinskog flegmatika krasio je Aljošu. I talent je bio nesporan. Veliki prepoznatljivi talent. S nepunih 19 već je odradio posudbu, prošao kaljenje u susjednom Splitu i vratio se na Poljud. Na velika vrata, mora se priznati. Zaigrao je na Trofeju Marjan toga ljeta 1984., oduševio zgoditkom Enveru Mariću i postavio visoku letvicu očekivanja. Ljevica je bila forte igrača sredine s ofenzivnim sklonostima. Prvi pogodak u prvenstvenim utakmicama za Hajduk je postigao Dinamu, ali onom vinkovačkom 21. studenoga 1984. na Poljudu. Šest godina je igrao za Bijele, sve do 1990. kada je otišao u Metz. U tih šest sezona osvojio je jedan Kup u koji je ugradio dva važna zgoditka. U polufinalu je postigao pobjednički 1:0 protiv Crvene zvezde u beogradskom uzvratu kojeg su Bijeli riješili nakon jedanaesteraca, a onda je u finalu dvaput zabio Rijeci. Prvo s bijele točke u 90 minuta igre (1:1), a zatim i u raspucavanju “penala” za konačnog pobjednika.

- Uvijek mi je bilo žao što sam uzeo samo jedan trofej u tih šest godina u Hajduku - pričao je kasnije Aljoša.

Ali nije to bilo sve. Dapače, vraćao se Aljoša u tri navrata na Poljud. Prvi se povratak dogodio u predvečerje Lige prvaka 1994., u ljeto kada se na Poljudu ponovno okupila “crème de la crème”. Štimac, Asanović, Vulić, Gabrić, Vučević, Andrijašević... velikani iz 1980-ih vratili su se da bi s Hajdukom napravili najveći recentni europski rezultat. Asanović se vratio na pragu 29. godine, u punoj zrelosti. U međuvremenu je prošao kroz Metz, pa je nakon samo godinu dana Cannes “keširao” 10 milijuna franaka da bi uzeo čudesnog Hrvata. Čak je i PSG sa slavnim Borellijem otpao iz igre, a toliko je htio upravo Aljošu, jer je Parižane te sezone bacio na koljena s dva gola za “mali” Metz (2:0). Iz Cannesa je prešao u Montpellier, pa se nakon prvog povratka u Hajduk otisnuo na šest mjeseci u Valladolid, odakle se u siječnju 1996. opet vratio u Hajduk. U drugom povratku zadržao se samo šest mjeseci, a kao nova destinacija upisan je Derby County. Početkom ožujka Aljoša je nakon 23 godine ponovno došao u Derby County, klub za koji je igrao u sezoni 1996/97.

- Specifična sezona, jedna od mojih najboljih u inozemstvu. Sve je te godine bilo vezano uz Engelsku. Igrali smo Europsko prvenstvo, ja sam bio u Derbyju i uživao sam. Godinu i pol sam proveo u Derbyju, ali rado se sjećam te epizode u karijeri. Posebno pogotka Chelseaju s 30 metara na Stamford Bridgeu.

Desetka Ramsa prisjetio se i kako je riješio angažman na Otok.

- Štimac je imao važnu ulogu. Dapače, najvažniju. Preporučio me našem menadžeru Jimu Smithu i tako sam došao do Derbyja - ispričao je engleskom novinaru prilikom nedavnog posjeta Derbyju.

Zeljko Sop / CROPIX / CROPIX

Nikola Jurčević, Aljoša Asanović i Slaven Bilić

Epizode u klubovima

U Derbyju je u jesen 1997. igrao sve rjeđe i da ne bi propustio SP, odlučio se u prosincu te godine na transfer u Napoli. Iza sebe je već imao epizode po Francuskoj i Engleskoj. Epizode koje su obećavale obostrani profit, međutim u Napoliju je proveo samo proljeće ‘98., a prije odlaska na SP već je potpisao je za Panathinaikos. Sedmi inozemni klub. PAO je uspio držati Aljošu u Ateni do ljeta 2000., a pritom je odigrao 44 utakmice i zabio devet zgoditaka za “djeteline”. Iz Atene je proslijedio prema Beču, trebao je igrati za Austriju, ali zbog ozljede, u 34. godini nije ni konzumirao ugovor s Ljubičastima iz Vienne. Već u zimu 2001. dogovorio je odigravanje nekoliko utakmica za iseljeničke klubove, Croatiu Sydney i Croatiu Toronto. Kada se u ljeto 2001. po treći put vratio u Hajduk, već je bilo jasno da je “barka došla u kraj”. Trebalo je još samo odigrati tih nekoliko promotivnih utakmica za dvije Croatije i potom vidjeti može li pomoći Hajduku koji se nakon osvojene titule prvaka ambiciozno odredio prema ulasku u Ligu prvaka. Asanović je tog ljeta stigao u Hajduk kao jedan od četiri ulagača u klub, zajedno sa Štimcem, Bokšićem i Bilićem ubrizgao tri milijuna DEM.

Nogomet je već polako počeo padati u drugi plan, ali ipak je upisao dva nastupa. Prvi protiv Ferencvarosa u europskim kvalifikacijama, i zadnji u dresu Hajduka u porazu 1:5 od Varteksa. Igrao je od prve minute, zamijenio ga je Musa i taj nastup ostao je upisan kao posljednji u karijeri. Na pragu 36. godine igračku karijeru zaključio je tamo gdje je i počeo - na Poljudu. Nedostajala su dva dana da bude točno 17 godina, da se datumi premijere i zadnje predstave poklope. Kada smo pet dana nakon Varteksa vidjeli Aljošu kako trenira na Mallorci, pomislili smo “evo ga, nije kraj”. I Španjolci su se pribojavali, jer iako su znali da više nije aktivan, Aljoša je igrama u nizu europskih klubova i prije svega reprezentaciji Hrvatske stekao svjetski ugled i reputaciju.

Igrao je i za reprezentaciju bivše države, ali kako je bio igrač Hajduka, a nije želio u beogradske klubove, upisao je tek tri nastupa za Jugoslaviju. Zato je za Hrvatsku igrao od prve utakmice. Asistencije su bile njegov trade mark, od Vlaovićeva pogotka Turcima u Nottinghamu ‘96. preko dodavanja Šukeru protiv Japana, izborenog kaznenog udarca protiv Rumunja i na kraju asistencije za Šukerov zgoditak Francuzima u polufinalu. Ključni čovjek iz sjene na brončanom SP-u zabijao je vrlo rijetko. Nikada Aljoša nije poentirao u kvalifikacijama niti na velikim natjecanjima. Tek se triput upisao u strijelce za Vatrene, ali jedan je zgoditak ostao povijesni. Prvi za Vatrene protiv Amerikanaca prije 30 godina.

Henri Szwarc Bongarts/Getty Images

Zna se zašto lakat

- Kasnije sam počeo razmišljati. Postigao sam prvi gol za Hrvatsku, za 100, 1000 godina u svim almanasima pisat će “Asanović, prvi gol za Hrvatsku”. Moje je razmišljanje bilo patetično, no ja od toga nisam mogao pobjeći. Baš sam sretan, razmišljao sam. Kad se samo sjetim koliko je malo nedostajalo da ne dođem na ovu utakmicu - zabilježio je publicist Andrija Kačić Karlin u knjizi “Vatreni lakat”.

Zašto Vatreni lakat? Onaj tko je gledao Aljošu, zna odgovor. Takvo građenje lopte, takvu širinu u laktovima, imao je samo Aljoša. S reprezentacijom je igrao dva velika natjecanja, EP u Engleskoj i “brončani” SP u Francuskoj. S Hajdukom je osvojio Kup Jugoslavije i dvostruku krunu 1995. Ostao je dojam da je u klupskoj karijeri mogao više, jer svoje najbolje utakmice odigrao je za Vatrene. Samozatajni Vatreni lakat, znalac čiji će se potezi, primarno u dresu reprezentacije, pamtiti kao i njegov pogodak Amerikancima. Za sto i više godina...