HAJDUK JE JOŠ PRIJE 40 GODINA IMAO SVOG CRISTIANA RONALDA! Zabijao je kao na traci, a nije bio rođeni napadač: 'S loptom je u dvorani mogao sve'

Zlatko Vujović (Sarajevo, 26. kolovoza 1958.) legenda je Hajduka i negdašnjeg jugoslavenskog nogometa. On je, bez ikakve dvojbe, jedan od najboljih igrača Hajduka svih vremena.

Zlatko Vujović bio je napadač. Često se u nas o nekim igračima pisalo da su "sinovi vjetra", iako to nisu bili. No, on je bio. On je, vrlo vjerojatno, bio najbrži hrvatski napadač svih vremena. Stoga je lako i jednostavno probijao suparničke obrane. On se i fantastično gradio, a bio je jak i u završnici. Zlatko Vujović bio je klasični kontraš. Poput Cristiana Ronalda, bio je nezaustavljiv na širokom prostoru. Prema mišljenju Tomislava Ivića, on je bio napadač ispred svog vremena. Zašto? Zato što loptu nikada nije tražio u noge, nego je igru tražio u prostoru iza posljednje suparničke obrambene crte.

Vujović je Hajdukovu majicu nosio od 1977. do 1986. godine. Odigrao je 420 utakmica i postigao 172 pogotka. S Hajdukom je 1979. bio prvak i 1984. osvojio je Kup.

Ljubimac trenera

Rijetko je koji igrač bio toliki ljubimac trenera kao što je bio Zlatko Vujović. Voljeli su ga Tomislav Ivić, Ante Mladinić, Stanko Poklepović i Vlatko Marković, koji se dičio kako je Zlatka Vujovića pogurnuo u prvu momčad Hajduka. Marković, koji je u sezoni 1977./78. vodio Hajduk, a od 1978. do 1980. Dinamo, često je znao naglasiti: "Kod mene su debitirali Zlatko Vujović i Marko Mlinarić. Da je to bilo jedino što sam učinio u trenerskom poslu, bilo bi mnogo".

Mijenjali su se izbornici nogometne vrste negdašnje države (Miljanić, Veselinović, Milutinović, Osim), a Vujović je u svih bio standardan. Nad njim nikad nije bilo upitnika. Ivica Osim nam je u Oslu u lipnju 1989., uoči kvalifikacijskog dvoboja s Norveškom (2:1) za SP u Italiji, objasnio zašto je Vujović svima bio potreban.

- Zlatko je nevjerojatno zahvalan igrač. Preko njega se igra može strahovito brzo preseliti na suparničku polovicu. On se mogao i odlično ograditi, zadržati loptu i pričekati suigrače. Da je samo to mogao, bilo bi dovoljno. No, on je momčadi davao mnogo više. On je bio nenadoknadiv - pričao je Osim.

Vujović je za reprezentaciju Jugoslavije, čiji je bio i kapetan, odigrao 70 utakmica i postigao 24 gola. Prvu je utakmicu odigrao 1979. s Ciprom (3:0), a posljednju 1990. s Danskom u Kopenhagenu (2:0). Igrao je na OI 1980., svjetskim prvenstvima 1982. i 1990. te na EP-u 1984. godine.

Zlatko Vujović, najbolji nogometaš 1981. godine u izboru Večernjeg lista, nije bio, kako se to voli kazati, rođeni golgeter. Poput Davora Šukera. No, usprkos tomu, bio je opasan strijelac. On je 1985., sa 25 pogodaka, bio prvi strijelac YU-lige, ali i posljednji nogometaš hrvatskog kluba koji je dospio na listu strijelaca koji su postigli 100 i više pogodaka u YU-ligi. Zlatko Vujović postigao je točno 100 prvoligaških pogodaka. Na toj iznimnoj listi, među 18 velikih strijelaca, bila su samo četvorica nogometaša hrvatskih klubova: Frane Matošić 149, Petar Nadoveza 108, Snješko Cerin 103 i Zlatko Vujović 100.

Zlatko Vujović je, valja naglasiti, i najbolji strijelac Hajduka u europskim kupovima. On je “u Europi” nanizao 19 pogodaka. Zlatko Vujović bio je napadač na kojemu je u YU-ligi bilo dosuđeno najviše kaznenih udaraca. On je znao odglumiti prekršaj kao nitko. Na najmanji dodir u kaznenom prostoru padao je kao da pada s nebodera. To je i priznao:

- Padao sam kao da me sasjekao mitraljez i uvijek sam padao prema naprijed. Nekad sam tako znao odglumiti da me kasnije bilo stid.

Zlatko Vujović karijeru je počeo u Radniku iz Hadžića, a u Hajduk je stigao s bratom, jednojajčanim blizancem Zoranom. Zlatko je u Hajduku prošao školu, a u juniorima ga je vodio i oblikovao Stanko Poklepović koji je poslije, kad je preuzeo prvu momčad Bijelih, pronašao "koridor" (s lijeve strane ravno na gol) na kojemu je Vujović najbolje djelovao.

- Zlatko Vujović bio je čudo - kaže Poklepović. - Njegove tjelesne sposobnosti bile su fantastične. Često se znalo kazati kako nije imao bogzna kakvu tehniku, što je bilo potpuno netočno. Njegova je primijenjena tehnika bila odlična. On je s loptom u dvorani mogao sve.

No, na igralištu se gdjekad stjecao drukčiji dojam. Vujović je znao promašiti. Čak i nemoguće. Tako je 12. studenoga 1986. u utakmici s Englezima na Wembleyju (0:2, kvalifikacije za EP 1988. u Njemačkoj) dva puta sam izlazio na Petera Shiltona. Oba je puta prošao engleskog vratara, ali potom nije uspio pogoditi opustjela vrata. Nažalost, gdjekad je bio prebrz da bi bio sto posto precizan.

Spavali s loptom

Zlatko Vujović rastao je u nogometnom okruženju potpuno drukčijem od današnjega. On se uzdizao kad je nogomet nogometašu bio sve.

- Mene je do 26. godine vozio Blaž Slišković. Tek sa 26 skupio sam dovoljno novca da bih mogao kupiti prvi auto. Mi smo spavali s loptom, voljeli smo svoj posao i slušali starije. Danas je sve drukčije. Danas je prvo razmišljanje: novac - rekao je Vujović jednom zgodom.

Njegove iznimne odlike bile su ekstravažna točka drugog Ivićeva Hajduka. Od njega je taj veliki trener očekivao iznimno mnogo.

- Ta je momčad bila odlična. Bila je izvanredno uigrana, automatizacija igre bila je na najvišoj razini. Mi smo tih sezona (1978./79., 1979./80.) imali najjaču igru u Europi na prvu vratnicu - pričao nam je Ivić.

Hajduk je s Ivićem bio prvak 1979., a u sezoni 1979./80. očekivao je velike stvari u Kupu prvaka. Bijeli su se u četvrtfinalu sudarili s HSV-om. Splićani su igrali odlično u Hamburgu, no izgubili su 0:1. U Splitu su u još jednoj odličnoj utakmici pobijedili 3:2, ali HSV je otišao dalje zbog pogodaka u gostima.

GEORGES GOBET AFP

Za braćom Vujović poludjeli su Francuzi. Osobito nakon što je Zlatko Metzu u Kupu UEFA zabio četiri gola (Hajduk - Metz 5:1). Napokon, kad su sa 28 godina mogli u inozemstvo, otišli su u Bordeaux koji je tada bio iznimno jak. Blizance su u Bordeaux smjestili menadžer Ljubo Barin i Ante Biće Mladinić koji je tih godina gradio Bordeauxovu školu nogometa.

Vujovići su u Bordeauxu bili dvije sezone i osvojili su prvenstvo i Kup 1987. godine. Zajedno su igrali i u Cannesu (1988.-89.), no potom su se razdvojili. Zoran se načas vratio kući, a Zlatko je nastavio francusku odiseju. Igrao je za Paris SG (1989.-92.), Sochaux (1992.-93.) i naposljetku Nicu (1993.-94.). Posvuda je bio iznimno dobar. U posljednjoj igračkoj sezoni, u majici Nice, kad je na leđima imao gotovo 35 godina, nanizao je 17 pogodaka u 28 utakmica!

Ispred Bokšića

Odličan učinak u Francuskoj Zlatku Vujoviću donio je i zapaženo mjesto na France Footballovoj ljestvici najboljih stranaca svih vremena u francuskoj ligi. Zlatko Vujović je na toj ljestvici 35. Koliko je to dobro, kazuje podatak kako je Alen Bokšić, iako je s Marseilleom 1993. bio i prvak Europe i najbolji strijelac Le Championnata, zaposjeo 40. mjesto. Za Vujovićem su, među inima, zaostali i odlični Belgijanac Enzo Scifo, i sjajni Nijemac Klaus Allofs, i izvrsni Englez Glen Hoddle... Zlatko Vujović bio je marka. Najviše kvalitete. Njegovo je tijelo i danas poput Apolonova. Fizički je besprijekoran, roni i golim rukama lovi hobotnice. Premda je bio napadač, kojega su nemilosrdno tukli, osobito u YU-ligi, njegova je karijera potrajala 17 godina! To ne mogu obični nogometaši.