NIJE ZAŽIVJELA IDEJA Sada je postalo jasno - Hajdukov projekt 'NAŠA DICA' je utopija

Jednako tako svejedno mi je s kakvom formulom vodstva kluba će Hajduk do titule prvaka, dakle apsolutno nemam ništa protiv ideje 'dite puka', ali je valjda slobodno izraziti sumnju da će po tom receptu navijači Bijelih dugo, možda i predugo čekati da se ostvare snovi, piše Zdravko Reić u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Čitam, bombardirani smo, uspoređivanje Hajduka s moćnim europskim klubovima s kojima se Bijeli mogu uspoređivati po odanosti navijača, ali ne i po njihovoj brojnosti. Ljudi iz moje okoline znaju koliko sam kao novinar doprinosio izgradnji kulta Hajduka u prošlosti, u doba kad je živio na račun i uz pomoć navijača razasutih po bivšoj državi. Tada je bilo lakše nego danas dobiti sponzore, jer oni koji su davali nisu bili vlasnici, pa su dokazivali privrženost bijelom dresu ne samo navijanjem nego i, na razne načine, uplatama u blagajnu kluba.

Svi ovi sponzori Hajduka, koji se sad javljaju i nadaju se da će promidžbom kroz klub osigurati bolju prođu svojih proizvoda (japanke, mudantine, jogurti, vina...) u velikoj su zabludi. Oni koji su na početku pretvorbe investirali kune u dionice Hajduka pravi su dobrotvori Bijelih. Kad je Jako Andabak objavio da kupuje dionica u visini od deset milijuna kuna (kasnije je svoj portfelj podebljao) za mene je predstavljao čudo, pa sam tada svoju kolumnu naslovio: 'Arhanđel Jako sletio u Poljud'.

No, Andabak se povukao, prodao je svoje udjele Tomislavu Mamiću i danas se može konstatirati kako je taj kralj trgovine u Dalmaciji doslovno dobrotvor “bijelih“, pogotovo nakon što se priklonio navijačkim zahtjevima i potpisao ugovor s Našim Hajdukom po kojem je prihvatio limite postavljene od navijačke udruge.

Kad će moći zadržati najbolje?

I neka su, Tomislav i Zoran Mamić imaju sva prava što se tiče ulaganja u Hajduka, u Košarkaški klub Split, malonogometnu momčad i u druge društveno korisne aktivnosti. U stvari, ne bi mi bilo nimalo žao da Mamići postanu ključni ljudi u obnovi i razvoju “bijelih“. E sad ima ipak ono - međutim…

Kad će Hajduk ojačati do te mjere da svoje najtalentiranije i najbolje igrače zadrži na okupu barem tri, četiri godine? Tek kad se to izvede onda će se moći uspoređivati s Benficom, Borussijom, pa i Udineseom.

Ove zime iz Poljuda su u pečalbu otišli Mijo Caktaš, Andrija Balić, kapetan Goran Milović, na izlaznim vratima je bio i Lovre Kalinić, tko zna možda se dogodi još koji transfer. S druge strane u Poljudu se gomilaju stranci, uglavnom na posudbu, neki su stigli na takozvano kaljenje ( Julian Velazquez, Manuel Arteaga), drugi s nadom da će im Hajduk biti odskočna daska za jače europske klubove ( Maksim Bilyi, Artem Radčenko, Franck Ohandza, Jesus Jefferson, Nicolas Velez).

S formulom posudbe tu je i Ante Roguljić koji je kao dječak prodan u Austriju, pa se nije baš iskazao i sad je opet kod kuće na regeneraciji. I kad se spomene da je stranaca sve više, i to ne samo u prvoj momčadi nego i u drugom sastavu (navodno dolazi Australac naših korijena Ante Kalik, kao i Kanađanin Hanson Boakai) onda se u Poljudu propnu, pa se trener Burić trudi tumačiti:

- Nismo legija stranaca, temelj su naši mladići.

Po meni, uopće nije važno odakle su došli, tko ih je preporučio, jesu li provjereni talenti, jedino je bitno da Hajduk od takvih ima koristi i to u aktualnom trenutku i ubuduće. No, kako god okrenuli, naročito u odnosu na mlade koji su u predsoblju prve momčadi, mirne duše se može konstatirati da projekt “naša dica“ i nije zaživio.

CIJELU KOLUMNU MOŽETE PROČITATI OVDJE.