Saša Đorđević: S Draženom sam se svađao, ali kada je poginuo dva sata sam plakao

Saša Đorđević, bivši košarkaški reprezentativac Jugoslavije i Srbije, prisjetio se igračkih dana, svađe s Draženom Petrovićem i prijateljstva s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem u razgovoru s Wine Style, magazin o vinima i alkoholnim pićima.

U dijelu razgovora posvećenom košarci Đorđeviću je upućeno pitanje:

Dušan Ivković te nije uvrstio u reprezentaciju zbog Dražena Petrovića?

- To si ti rekao.

Ne, to si ti rekao meni prije deset godina u intervjuu.

- Dobro, tako mislim. Ne znam je li to bio razlog, ali mi je Dražen u lice pred kraj sezone u doigravanju rekao: "Mali, zapamtit ćeš kad si igrao u reprezentaciji." Tu sam ga izvrijeđao sočno i moćno, ali nisam shvatio da je to u njegovoj moći.

Kako si se osjećao kada je poginuo?

- Jako loše. Znam da sam dva sata plakao. Bez obzira što je postojalo jako suparništvo s njim. Dok je bio ovdje u vojsci, izlazili smo zajedno i bili prijatelji. Čak je i lijepo o meni govorio. Rekao mi je da je šteta što igram u Partizanu s toliko reprezentativaca i da bih, da sam u nekom drugom klubu kao što je Šibenka u kojoj je on tada igrao, imao mnogo više mjesta. Imali smo jako dobar odnos i u reprezentaciji, osim tog duela koji je izašao iz suparništva s njim i njegovim bratom na terenu. Bilo je stalno nekih prepirki, udaraca, košarkaških konflikata, ali to je prirodno. S druge strane, Dražen je svima bio putokaz kako se postižu uspjesi, kako se trenira, koliko posvećen moraš biti svom cilju i koliko možeš dati za momčad. On je stvarno želio biti savršen, najbolji, imao je tu jezivu, jezivu želju za pobjedom, strahovitu ambiciju... I to što je sebi zacrtao, on je ostvario u krajnjem slučaju, bez obzira na kraću karijeru nego što je ona mogla biti. Sigurno je jedan od najbolje trojice igrača svih vremena s ovih prostora.

Prisjetio se Đorđević i toga da ga je Krešimir Ćosić, tadašnji izbornik, poveo na Europsko prvenstvo 1987. godine premda je srpski košarkaš s upalom sinusa odležao posljednjih sedam dana priprema.

- Krešo je odlučio povesti me.

I ubacio te u utakmici za broncu na -10, a ti si preokrenuo njen tijek.

- Postigao sam zadnjih deset koševa Španjolskoj i uzeli smo medalju. Taj je rezultat za nas bio razočaravajuć jer je u to vrijeme postojalo veliko rivalstvo između Dražena i Nikosa Galisa. Onda nije počeo u petorci protiv Grka u skupini i tu je puklo između njega i Kreše. Odigrao je malo, onako... Dosta dobro, ali ne kako su svi očekivali. A i Grčka je bila spremna osvojiti zlato. Tad ili nikad.

Kako je ona situacija s Draženom i reprezentacijom utjecala na tvoj odnos s Dušanom Ivkovićem?

- Prihvatio sam to. Nitko ne zna da je tri dana prije objavljivanja popisa, nakon što je Partizan osvojio Kup Koraća i Kup Jugoslavije...

Ivković za novine izjavio da si najbolji razigravač reprezentacije.

- Ja to čuvam. "Saša Đorđević je najbolji jugoslavenski playmaker s izvrsno odigranom sezonom." S čime se svi slažemo (smijeh). Sad, kad s trenerske strane gledam stvaranje te momčadi, lako se mogu zapitati - što će ti još jedan napadački bek koji nije dovoljno obrambeno orijentiran uz Dražena i Acu koji je radio baš ono što je Draženu bilo potrebno - prenosio loptu, igrao obranu i šutirao trice, a još se igralo u Zagrebu? Mislim, mi smo rasturili sve na tom EP-u 1989., bili su Rađa, Kukoč, Divac, Dražen , Paspalj, Čutura, Vranković, Cvjetičanin, Zdovc, koji je držao cijelu obranu na prednjoj crti, rasturili bi ih sa mnom ili bez mene. Bio sam tužan, smatrao sam da nisam dobio priliku.

Jesi li gledao film Jednom braća?

- Ne, zvao me Vlade, ali nisam bio tu. Gledao sam samo isječke, jako mi je bilo teško. Znam da je film napravljen i da ljudi malo razmisle što smo sve na ovim prostorima propustili za ovih petnaest godina pošto smo, kao nacija, idioti.

Kad si napravio oproštajnu utakmicu došli su Dino Rađa i Toni Kukoč. Kada je izašao na parket publika je ustala na noge i petnaest minuta klicala "Toni, Toni...".

- Isitna, evo sad sam se ponovno naježio. Bilo je to nevjerojatno i vrlo lijepo. Vidi, njih su dvojica karakterno vrlo različiti. Dino je stalno namrgođen na terenu, ali s nama je bio uvijek za šalu, za večernji izlazak. Toni je genijalac, ali nas nikada u tome nije pratio. Na terenu je plijenio, bio je nešto nesvakidašnje. Pojavi se na terenu onako žgoljav, mlitav, mekan, mrtav, pa izmisli neku foru koju nikada nitko nije vidio. Ne možeš ga čuvati. A, Dino... Dino je bio igračina. Bio je inteligentan, imao je nevjerojatnu tehniku i fantastične radne navike. Htio je pobjedu u svakoj utakmici. Znaš da on i dalje trenira k'o konj?