To što je Bojan Bogdanović odigrao drugu najefikasniju natjecateljsku utakmicu u povijesti košarkaške reprezentacije (ispred je samo Draženovih 46 iz Wroclawa 1993.) ništa nam neće značiti jer Olimpijske igre nećemo vidjeti. Veliki fijasko Hrvatskog košarkaškog saveza koji je potrošio milijune kuna kako bi kvalifikacijski turnir doveo u Split i odveo reprezentaciju u Tokio, struke i izbornika. I još jedna, tko zna već koja, prilika za "resetiranje" hrvatske košarke i (naj)noviji početak.
Reprezentacija je imala malo vremena za pripreme, nije na raspolaganju imala sve igrače, ali u istoj ili sličnoj situaciji nalazila se većina sudionika ovih kvalifikacija. Fibino ponašanje prema nacionalnim savezima i reprezentacijama je zločinačko, ali to ne smije (!) biti izgovor niti opravdanje za blamažu u Splitu. I Nijemcima je ovaj tjedan nedostajao niz najboljih igrača, da ne idemo dalje...
Hrvatska košarka ima nevjerojatnu moć ponavljanja jednih te istih pogrešaka i to se čini već desetljećima. Samo se imena mijenjaju. Ne trebamo ići predaleko, možda samo nepune tri godine unazad. U rujnu 2018. u kvalifikacijama za SP tadašnji izbornik Anzulović na raspolaganju je imao gotovo sve NBA-ovce (Bogdanović, Šarić, Zubac, Žižić), imao je i euroligaša Simona pa se izgubilo i od Litve u Osijeku i u Poljskoj.
Ni onda, kao ni sada Mršić, nije toliko u pitanju nedostatak vremena koliko neznanje, nesposobnost i pomanjkanje hrabrosti. kako bi se oko naših najboljih igrača (ili najboljeg) složila momčad u kojima oni neće patiti, a košarkaši koji su u Europi u društvu s njima (ili njim) izgledati i igrati bolje nego inače. A mi to nikako nismo u stanju napraviti zato što u hrvatskoj košarci ne postoji sustav pa u ovakvim situacijama nastupa stihija. Od koje nema koristi.
Fiba je zlo, već smo napisali, ali je već dovoljno dugo na sceni da se moralo naučiti kako u njoj funkcionirati. I već sada razmišljati što se treba napraviti i tko bi trebao voditi reprezentaciju kada se 2022. nađemo u istoj situaciji (ljetni termin kvalifikacija za SP i Eurobasket koji počinje 1. rujna). Oni su ti koji su i Mršiča postavili.
Ljudi koje vode hrvatsku košarku ne trebaju puno lutati kako bi počeli ispravljati pogreške. Za početak, samo neka zavire preko zapadne granice. Donedavno smo se mogli hvaliti da nam skijaški savez funkcionira bolje od slovenskog, ali danas hrvatska košarka treba učiti od slovenske.
Za prvi korak predlažemo im da pročitaju intervju s glavnim tajnikom Slovenskog košarkaškog saveza Rašom Nesterovičem na portalu BasketNews.com o tome kako se vodi stručna politika ozbiljnog Saveza. Kako se koncipira momčad s velikom zvijezdom, kako se tretiraju najbolji igrači, kako se traži izbornik, po kojem kriteriju se momčad nadopunjava naturaliziranim igračem...
Goran Dragić, iako se oprostio, sjedi uz svoju reprezentaciju u Kaunasu u službenoj majici Saveza, Dennis Schröder je savjetovao svoje suigrače u Splitu. U Hrvatskoj se takvo jedinstvo ne osjeća. Ili barem ne vidi.