Vrijeme je bilo olovno. U istu ruku tragično i ponosno. Bjesnio je rat. Država je bila nova, narod pod uzbunama, u izbjeglištvu, na fronti.

Sport je bio tu. Uvijek je bio tu. Kao nada. Kao dokaz kako smo tu. I da nas nitko neće slomiti. Onaj okidač, kasnije će se pokazati, koji je od Hrvatske napravio ozbiljnu sportsku naciju - ne po ulaganjima, ali svakako po rezultatima - bile se Olimpijske igre u Barceloni.

Nitko to nikada neće moći pouzdano potvrditi, ali MOO, tada pod ravnanjem Juana Antonija Samarancha, koji je pak u svojoj Barceloni ispisivao vječnu ostavštinu, nikako nije želio na tim Igrama biti bez Dražena Petrovića, kojega je jednostavno obožavao. Ostalo je sredila naša logistika, tada vrlo jaka, košarkaški moćna, ako želite, jer da nije bilo tako u godinama koje su prethodile nikada se ne bi dogodilo da Cibona dva puta i nakon toga Jugoplastika tri puta postanu europski prvaci, a i Eurobasket je organiziran u Zagrebu 1989. godine.

Kukoč zabio prvi koš

Kako bilo, Hrvatska je, a tu joj je jako pomogao i nekadašnji glavni tajnik FIBA-e, Bora Stanković, s vezama Mirka Novosela i Borisa Lalića, uspjela ishoditi mogućnost da kroz kvalifikacije za Igre održane neposredno uoči početka OI, osigura nastup na glavnoj fešti.

Izbornik je bio Pero Skansi, pomoćnik Aco Petrović. Na prvom, povijesnom okupljanju reprezentacije, zakazanom za 14. svibnja 1992. okupili su se: Dražen Petrović (New Jersey Nets), Velimir Perasović (Split), Danko Cvjetičanin (Cibona), Vladan Alanović (Cibona), Alan Gregov (Zadar), Toni Kukoč (Benetton), Arijan Komazec (Zadar), Veljko Mršić (Cibona), Aramis Naglić (Split), Siniša Kelečević (Zadar), Dino Rađa (Roma), Žan Tabak (Split), Goran Sobin (Cibona), Stipe Šarlija (Zadar) i Franjo Arapović (Cibona). Nije bilo jedino Stojka Vrankovića, koji je kasnio, jer u to vrijeme doigravao u NBA ligi s Boston Celticsima.

Već šest dana kasnije, točnije 20. svibnja, u malenim Slovenskim Konjicama odigrana je povijesna, prva utakmica i za Hrvatsku i za Sloveniju. Prvi je koš za Hrvatsku postigao Toni Kukoč, prva petorka Hrvatske bila je Dražen Petrović, Velimir Perasović, Toni Kukoč, Stipe Šarlija i Žan Tabak. Danko Cvjetičanin nije igrao zbog temperature, Dražen je u pobjedi od 93:74 stavio 18, Stipe Šarlija je dodao 11 poena. Četiri dana kasnije Hrvatska je u Badaloni otvarala olimpijsku dvorana, sučelila se reprezentaciji Katalonije i svladala ju sa 118:82, a trofej za pobjedu u toj utakmici Draženu je osobno predao Juan Antonio Samaranch.

Slijedio je turnir u Trstu na kojem je Hrvatska svladala Italiju, Grčku i Španjolsku, a reprezentacije je bila kompletna jer je stigao i Stojko Vranković. Kukoč nije igrao, uhvatila ga je lagana upala pluća, a tijekom priprema je znao izostajati i Danko Cvjetičanin.

Datum 10. lipnja 1992. ostat će zapisan kao onaj u kojemu se na teritoriju Hrvatske odigrala prva utakmica reprezentacija, u goste su nam stigli Slovenci, a svladali smo ih u tadašnjem KC Cibona, sa 123:94.

Slijedio je put u Španjolskoj, u Palma de Mallorci se osvoji turnir nakon pobjeda nad Velikom Britanijom i Španjolskom, pa smo Španjolsku još jednom dobili u Sevilli, da bi onda srdili u Pamploni i ZND (nije više bilo SSSR-a, pa je to bio naziv za reprezentaciju sastavljenu od svih bivših država SSSR-a osim Litve). Doduše, dan kasnije, točnije 19. lipnja, odigrao se novi sudar protiv ZND-a, a u Logorunu je upisan i prvi poraz Hrvatske u povijesti, ZND je slavio 104:88. Poraz je stigao nakon deset uvodnih pobjeda.

Krenuli s porazom

I stigao je tik uoči početka kvalifikacija za Igre. Hrvatska je bila smještena u skupinu u Murciju, zajedno sa Rumunjskom, Portugalom, Njemačkom, Islandom, i Grčkom. Na finalni turnir u Zaragozu išle su prve dvije reprezentacije. I dogodila se na startu mala neugodnost. U prvoj službenoj utakmici Hrvatske, do sada su se igrali samo pokusi, Hrvatska je poražena od Njemačke sa 86:74. Detlef Schrempf nam je s 21 poenom dao razloga za brigu, jer smo za finalnu rundu morali sada dobiti sve do kraja. Nije bilo problema, jer padale su redom Rumunjska (89:79), Island (124:51), Portugal (109:57) i Grčka (103:63). Osigurali smo Zaragozu, gdje smo između osam reprezentacija trebali biti u prva četiri koji idu na Igre. Opet smo u prvom srazu klekli, sredila nas je Litva, uz 33 poena Arvidasa Sabonisa, sa 99:89, ali onda je krenuo niz, svladali smo ZND (85:81), Sloveniju (93:70), Čehoslovačku (84:68), Italiju (108:62) i Izrael (81:70). Na Igre smo se plasirali kao drugi s omjerom 4-2, Litva je imala svih sedam pobjeda...

Već tada je bilo jasno kako ćemo za tri tjedna, jer 26. srpnja smo imali prvi nastup na Igrama, biti u skupini sa SAD-om. Koji je na Igre poslao Dream Team, nikada veću i jaču reprezentaciju, sastavljenu od svih svojih zvijezda.

Što se tiče naše reprezentacije, uoči puta je odlučeno da će Stipu Šarliju i Veljka Mršića, koji su igrali na kvalifikacijama zamijeniti za Igre Franjo Arapović i oporavljeni Danko Cvjetičanin.

Hrvatska je u Barcelonu otputovala sa sljedećim igračima: Dražen Petrović, Velimir Perasović, Danko Cvjetičanin, Toni Kukoč, Vlado Alanović, Franjo Arapović, Žan Tabak, Stojko Vranković, Alan Gregov, Arijan Komazec, Dino Rađa i Aramis Naglić.

Za početak smo se zagrijali s Brazilom (93:76), a onda smo prvi puta osjetili snagu Amerikanaca. Kasnije će se doznati kako su se Michael Jordan i Scottie Pippen itekako nabrusili na Tonija Kukoča, svog budućeg suigrača, pa je u pobjedi Amerikanaca 103:70 Kukoč odigrao 35 minuta, uz šut 2-11, četiri poena, skokom, pet asista i čak sedam izgubljenih lopti. Dražen je stavio 19, uz tri skoka i četiri asista, Rađa je ubacio 14, uz osam skokova i četiri asista. Opet smo sredili Španjolce (88:79), iako su domaćini vodili 73:68 u 35. minuti. Uzvratili smo i Njemačkoj za poraz u Murciji (99:78), a nakon što nam je Angola vodila na poluvremenu 38:27, uspjeli smo ih nekako svladati sa 73:64.

Epska bitka

U četvrtfinalu nas je čekala Australija, ali tu nije bilo poteškoća (98:65), da bi onda stiglo epsko polufinale sa ZND-om.

- Nama finale s Amerikancima nije bilo toliko emotivno jako, kao ono polufinale sa ZND-om. Finale je bila svima nama nagrada za životno djelo. Bilo je sve to skupa teško, s puno pritiska, jer se tu nije radilo samo o sportu. Zemlja je bila u ratu, nitko nije znao da Hrvatska uopće postoji. I tu polufinale moglo nas je lansirati u najveću moguću utakmicu - tako će danas Dino Rađa, tada 25-godišnjak.

Split, 230621.
Otvaranje kosarkaskog igralista Dino Radja u sklopu sportskih terena OS Ravne Njive.Medju uzvanicima osim Radje su bili gradonacelnik Ivica Puljak, Stojko Vrankovic, Veljko Mrsic i ostali.
Na fotografiji: Dino Radja
Foto: Nikola Vilic/CROPIX

NIKOLA VILIC/CROPIX Cropix

Kakav je uopće bio cilj kad su se okupili?

- Nismo uopće znali da ćemo igrati, bilo je očajno vrijeme. Onda su se pojavile te kvalifikacije, a pripremili smo se samo zahvaljujući enormnoj mentalnoj snazi. Nismo znali niti što od nas samih možemo očekivati, jer smo bili igrački kratki, bili su s nama neiskusni bekovi na toj visokoj razini, poput Vlade Alanovića ili Alana Gregova. Jest, cilj je bio uzeti neku medalju, bilo kakvu. I znali smo da je ta utakmica sa ZND 40 minuta za to po što smo došli - sjeća se Rađa.

Bila je to epska bitka u kojoj je Aleksander Volkov promašio pet slobodnih bacanja u završnici, od kojih dva u posljednje 43 sekunde do sirene. Gubili smo 66:72 na 110 sekundi do sirene, pa je Petrović pogodio oba puta s crte, pa još jednom oba bacanja, da bi Toni Kukoč stavio tricu za 73:74 na pola minute do sirene, da bi nas Dražen doveo do pobjede od 75:74, opet s linije penala na devet sekundi do kraja. Dražen i Dino nisu izlazili iz igre Petrović je stavio 28 poena, Rađa 19 uz 11 skokova, Kukoč je dodao deset, uz pet skokova i sedam asista.

- U trenutku kad se igrala ta utakmica nisam razmišljao da smo u bezizlaznoj situaciji, jer sam bio zauzet zadacima na terenu, koncentriran na ono što se trebalo raditi, što je trener govorio. Ali sjećam se tog osjećaja, bilo je: “jebote, nikako ne ide”. Ta je utakmica izvučena na čistu mentalnu snagu petorke koja je odigrala završnicu. Bilo je to pet sklopljenih glava za jedan cilj. Uostalom, ona posljednja akcija na Volkova, u milisekundi smo bili na njemu, to će najbolje oslikati. Prekršaji na Volkovu, da, bio je to dogovor, znali smo, pripremali se na njihove slabe točke - još će Rađa.

Slika postolja sve govori

I stigla je utakmica svih utakmica. Hrvatska je već imala medalju, SAD je bio u svom filmu, na kraju nas je dobio 117:85. Ostat će zapisano da smo u jednom trenutku vodili (25:23), nakon zakucavanja i dodatnog slobodnog bacanja Franje Arapovića, čak se i Dražen nešto ljutio na poluvremenu jer je imao dojam da možemo barem na odmor s prednošću. On kao konačni pobjednik je vjerovao i da tu možemo dobiti, naravno.

Slika postolja s današnjim članovima Hall Of Famea i s jedne i s druge strane, reći će sve u kakvoj je utakmici Hrvatska sudjelovala. Tko nije čuo do tada za tu malu zemlju koja je u krvavom ratu i igra olimpijsko finale protiv Jordana, Magica, Birda i ostalih, sigurno je saznao tog 8. kolovoza 1992. Niti tri mjeseca nakon što se Hrvatska prvi puta okupila, samo dva i pol mjeseca nakon što je odigrala prvu utakmicu.

Kakva vremena!