PREOSTALA ČETIRI ASA PREDVODE ARGENTINU Messi je nogometni Ginobili, ne obrnuto

MANU GINOBILI
Košarkaški Leo Messi

Jedan od najvećih “međunarodnih” igrača u povijesti NBA lige, četverostruki prvak sa Spursima, dvostruki All-Star, jednom najbolji šesti igrač sezone, dva puta biran u treću petorku... Pritom je Manu Ginobili jedan od tek dvojice ljudi (Bill Bradley), koji su olimpijsko zlato spojili s naslovima prvaka Europe i NBA lige.

A koliko je velik u Argentini? Toliko da se nakon što su ga proglasili košarkaškim Messijem, javio sam Leo izjavom: “to je nemoguće, jedino ja mogu biti nogometni Ginobili”.

Manu se za Rio vratio u reprezentaciju nakon četiri godine, najdraži dres do ovog ljeta nije navukao od Igara u Londonu, gdje je Argentinu treći put za redom doveo najmanje do olimpijskog polufinala. A sve je krenulo još na Svjetskom prvenstvu 1998. kad su se Ginobili i Pepe Sanchez sa 21 priključili nešto starijem Fabriciju Obertu, ali i veteranima Hugu Sconochiniju te Alejandru Montecchiji. Na tom Mundobasketu u Ateni se počela graditi momčad, koja će 2004, također u Ateni, olimpijskim zlatom osigurati besmrtnost...

Ginobili je na tom olimpijskom turniru igrao možda i najbolju košarku u životu. Od čudesnog koša za pobjedu na startu sa Srbijom, koja je Argentincima ostala dužna u Indianapolisu (Manu zbog ozljede nije mogao igrati finale, a Srbi su uz sudačku pomoć došli do svjetskog zlata ‘02), do torpediranja Amerikanaca (29 poena, šut 9-13) u polufinalu.

Od toga je, evo, prošlo 12 godina, a Manu Ginobili nakon svjetskog srebra i olimpijskog zlata do dana današnjeg nije pomislio objaviti odlazak iz reprezentacije. Ni nakon što je u Japanu ‘06. ostao bez svjetske medalje, ni nakon što su mu u Pekingu - gdje je, pak, bio argentinski barjaktar na otvaranju Igara - suigrači donijeli broncu kad se ozlijedio u polufinalu s Amerikancima, ni nakon što je u Londonu ostao bez medalje jer su Rusi bili bolji u utakmici za treće mjesto.

S punih 39 će u Rio doći na svoje četvrte OI, ali još uvijek ulijeva strahopoštovanje svim protivnicima. Zašto? Najbolje je to jednom rekao njegov dugogodišnji trener Gregg Popovich...

- Zato jer je on Manu Ginobili!

LUIS SCOLA
Neuništivi stroj za
koševe

Već sa 15 je Luis Scola bio u reprezentaciji Argentine za SP U-19. Bilo je to 1995. ili prije - 21 godinu. U međuvremenu ga je snimila Baskonia i kao 18-godišnjaka ga dovela u Vitoriju, a otkad je 1999. u San Juanu prvi put zaigrao za seniorsku reprezentaciju i odmah se okitio broncom na prvenstvu Amerika, Scola je imao JEDNO slobodno ljeto. Za Argentinu nije igrao samo 2005. kad su kao olimpijski pobjednici imali osiguran nastup na Svjetskom prvenstvu u Japanu godinu dana kasnije.

Uostalom, uz olimpijsko zlato i broncu te svjetsko srebro, osvojio je osam medalja (dva zlata, po tri srebra i bronce) na prvenstvima Amerika. Svih osam na kojima je nastupao. Posebno impresivan bio je 2013. kad je praktički sam Argentini osigurao nastup na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Ili prošle godine kad mu je Andres Nocioni pomogao da još jednom zajedno ostvare olimpijski san.
Najbolji turnir je pak odigrao 2010. u Turskoj kad su Argentinci bez Ginobilija i Nocionija zapeli u četvrtfinalu. Scola je tamo izgledao nezaustavljivo, s prosjekom od 27,1 poena bio je najbolji strijelac Mundobasketa, imao je seriju od pet utakmica s najmanje 30 poena uz nezaboravnu partiju u osmini finala kad je sa 37 torpedirao Brazilce, koji su nekoliko dana ranije izgubili od Amerikanaca na jednu loptu.

Nitko u povijesti nije odigrao toliko utakmica za Argentinu kao Luis Scola, nitko nije osvojio toliko medalja kao Luis Scola, nitko nije ubacio toliko poena kao Luis Scola. A trpat će i u Riju, nemojte uopće sumnjati. I njemu su ovo četvrte Igre, ali s obzirom da je tri godine mlađi od Ginobilija i Nocionija, nitko se ne bi trebao kladiti da ga s punih 40 nećemo vidjeti i u Tokiju...

Kad se u pekinškom polufinalu protiv Amerikanaca ozlijedio Manu Ginobili, Argentina je po broncu protiv Litve morala ići bez svog najboljeg igrača. Međutim, to nije bio jedini problem za izbornika Sergija Hernandeza, koji je mislio da zbog problema s koljenom za “malo finale” tih Igara neće imati ni Andresa Nocionija.

- Nema šanse da ne igram - okrenuo se Nocioni prema Ginobiliju u svlačionici nakon poraza od Amerikanaca.

- Igrat ću i ne brini. Ovu medalju ćemo osvojiti za tebe!

Obećano - ostvareno. Carlos Delfino je Litavcima stavio 20, Scola je opterećen osobnim pogreškama dodao 16 poena, a Nocioni je šepajući odigrao 36 najhrabrijih minuta karijere te upisao 14 poena, osam skokova i četiri ukradene lopte. Dvije godine nakon što je s distorzijom gležnja na Svjetskom prvenstvu u Japanu za pobjedu protiv Nigerije gađao 9-9 iz igre (trice 5-5).

- Vječno sam mu zahvalan - rekao je kasnije Ginobili.

- Iako sam uvijek znao od čega je sazdan, šokirao me način na koji je odigrao utakmicu dan nakon što iz autobusa nije bez pomoći mogao doći do sobe u hotelu.

Andres Nocioni se u Pekingu, i ne samo Pekingu, potvrdio kao - frajer. Za talent se znalo puno prije, zbog talenta je sa 20 iz domovine došao u Baskoniju, to ga je ‘04. odvelo u NBA ligu, gdje se zadržao osam godina, no, 2014. je u Real Madrid došao isključivo zbog svog karaktera. Nakon nekoliko teških poraza na euroligaškim Final Fourovima, Kraljevski klub rješenje problema pronašao je baš u ovom bespoštednom borcu. I već u prvoj sezoni je Nocioni kao MVP Final Foura donio Realu naslov prvaka Europe, koji se u Madridu čekao punih 20 godina. A kad je ta prošla sezona završila, potpuno izraubani Nocioni je ljetos došao na Prvenstvo Amerika i zajedno sa Scolom se pobrinuo da osigura sebi reprezentativni oproštaj na još jednim Igrama...

Najmlađi u ovom društvu će krajem kolovoza napuniti 34 godine. Kao i gotovo svi najbolji Argentinci, Carlos Delfino došao je u Europu vrlo mlad, još 2000. Igrao je prvo u Reggio Calabriji, a prije no što će preseliti u NBA ligu te tamo provesti devet godina, za bolonjski Fortitudo je odradio dvije sezone na najvišoj europskoj razini.

Delfino sa 20 nije bio u reprezentaciji Argentine za Indianapolis, no, Ruben Magnano ga je vodio u Atenu dvije godine kasnije. I od tada je tamo ono što je Manu Ginobili u Spursima. Šesti igrač ili s prvi s klupe. Što ne znači da je bio manje važan. Dapače. Na Igrama u Pekingu je, recimo, stavio Grcima 23 u četvrtfinalu, a u izostanku Ginobilija je za broncu upisao double-double (20p, 10s) protiv Litve.
I na Delfina su izbornici uvijek mogli računati, on se reprezentaciji uvijek odazivao bez obzira na to što je to uglavnom značilo živjeti u Ginobilijevoj sjeni. Ali tako valjda to mora biti kad igraš na istoj poziciji kao najbolji košarkaš u povijesti svoje zemlje...

Zbog toga će ovo ljeto Carlos Delfino opet igrati na olimpijskom turniru. Iako je tri godine bez košarke. Da, dobro ste pročitali. Otkad je u srpnju 2013. potpisao za Milwaukee, ali zbog loma stopala te sezone nije odigrao nijednu utakmicu, Delfino se bavio rehabilitacijom. Dok nije stigao poziv Sergia Hernandeza. Sad je zdrav i takav će u Rio gdje bi opet trebao biti prvi s klupe, ali i jedan od četiri asa. Iako je imao nešto slabiju karijeru od trojice starijih suigrača, po svemu mu je mjesto u ovom društvu.