Odlazite svi! Zabranite taj sport u Hrvata da se prestanemo sramotiti! I slično. Isti profil ljudi koji je sve znao o koroni, a i danas se kuži u ratne operacije - a lako ćete ih prepoznati, "košarka ovdje ne postoji otkako je Dražen poginuo" - sve su znali. I tko su to Šveđani i zašto trener nema pojma i zašto, pobogu, ti ljudi uopće igraju za reprezentaciju, a oni ih, oni koji sve znaju, i ne prepoznaju.
Netko je ovih dana napisao kako u Hrvata ima četiri milijuna nogometnih izbornika i barem dva milijuna košarkaških izbornika. Kod ovih drugih je stvar za temeljetiju analizu i razne vrste pomoći, jer sam gotovo siguran da njih tri četvrtine od tih dva milijuna, a i tu sam i pretjerao s brojevima, ne zna što je to, recimo, strana pomoći. Kod ovih prvih, gotovo njih četiri milijuna doista i zna što je to zaleđe.
Ali, nema veze. Imali smo na sjeveru Europe izbornika koji nije prestajao vjerovati, koji je uskočio na klupu reprezentacije jer je onaj prethodni utekao, a ispred sebe je imao dvostruku švedsku prijetnju. Reprezentaciju je složio od 12 najboljih, po njegovom sudu, koji su bili dostupni. U tri dana do prve utakmice mogao je spremiti samo toliko da bude blizu, ne i da pobijedi Švedsku u Zagrebu. I znao je da u Norrköping ide na streljanu.
Jest, bili smo ispred zida. Zavezanih očiju, s molitvom na ustima. Bili smo na minus 15 i sa samo 26 postignutih poena u poluvremenu, a pri tome smo dobar dio druge četvrtine izgledali kao netalentirana kadetska momčad. Ne mogu se, naime, sjetiti da sam gledao ozbiljnu utakmicu u kojoj jedna momčad u četiri napada uzastopno izgubi loptu.
Damir Mulaomerović umalo je preuredio svlačionicu na poluvremenu, udarao je šakom u stol, toliko da ga ista ta šaka i sada boli. Urlao je i tražio je samo jedno, samo borbu. Natjeravao je sebe, a onda i igrače da vjeruju.
Da, odigralo se i drugo poluvrijeme, odigralo se još ukupno deset minuta produžetka, cijelih 30 minuta čiste igre u kojima Hrvatska nije bila niti malo nalik onoj iz prvih 20 minuta.
Mentalitet je bio drugačiji, gubitnici su postajali pobjednici, klinci su odrastali iz minute u minutu, a sve je to nagradila i Sreća. Nakon dva produžetka Hrvatska je imala ono po što je došla na sjever Europe. Plus sedam. I nadu.
A nakon 0-3 u petak navečer bio je to maksimum koji smo mogli tražiti. Kod minus 15 nakon prvih dvadeset minuta iz Norrköpinga, ta bi opcija, da je i postojala na kladionici, vjerojatno nestala iz ponude.
Eto, iz takve smo rupe izašli. Spasili su Mulaomerović, Goran Filipović, Karlo Matković i ostali svega onoga čega bi se hejterski talentirana i svakako sveznajuća svjetina dosjetila da su potpisali kapitulaciju.
Košarka bi doista postala odbojka.
Ali, neće to baš tako lako ići. Imamo dvije šanse, dvije utakmice na koncu lipnja i početku srpnja za probiti se u drugu rundu kvalifikacija za SP, a tada ćemo biti kompletni. I naši protivnici, Slovenci s Lukom Dončičem, Finci s Laurijem Markkanenom. Ipak, Hrvata će stići najviše u odnosu na ono koliko je moglo igrati sada. I to je naša nada, naša snaga. Kao što je nada i ono što su odigrali Matković ili Filipović. Kao što je nada bila to što bi ranije, od deset ovakvih utakmica izgubili valjda svih deset. I što bi se od deset situacija u kojima smo bili na poluvremenu raspali u njih deset.
Sada nismo. I zato je ovo, možda prekretnica, prijelomna točka. Put prema gore. U kojemu će biti stranputica, sasvim sigurno, ali sada znamo da se nešto poput ovoga može dogoditi i Hrvatima kad se loptaju između dva obruča.
Na koncu, valja nešto reći i o cijeloj slici. O tome zašto Slovenci s devet igrača koji su bili u polufinalu Olimpijskih igara nisu bili niti blizu u dvije utakmice Fincima. O tome zašto su Hrvati izgubili od Švedske ili o tome zašto je Crna Gora izgubila od Mađarske, a Srbija od Belgije, ili BiH s Musom od Litavaca za koje nije igrao, praktički, nitko.
Većinu tih reprezentacija iz regije punili su igrači iz lige u kojoj se igra najsporija košarka u Europi. To je, ako niste, znali - ABA liga. I kad Lovro Gnjidić na switchu naleti na Savu Lešića iz Borca, on ga prođe kao da ga nema, ali to bi, vjerujte, učinio svaki utrenirani rekreativac.
Kad se Gnjidiću, pak, na preuzimanju pojavi atletični Finac ili Šveđanin, onda naš dragulj ne zna što bi dalje, jer na isto nije naučio. I onda Finci pretrče Slovence, onda Šveđani odigraju napade precizne kao da su nacrtani u dizajnerskim radionicama Ikee, onda Mađari izlude Crnu Goru, a BiH ne zna što da radi s Litavcima, koji su, bez obzira što nemaju neka zvučna imena, ipak - Litavci. A i Srbija jedva lomi Slovačku, nakon što je prije toga posrnula u Belgiji.
Povratak u europska klupska natjecanja upravo je nužan za hrvatsku košarku, ako želite i za košarku u regiji. Kako bi se iskušalo, osjetilo što to rade drugi. I time bi postajali bolji. Vrijeme kad se jedino na ovim prostorima znao know-how je davna prošlost. Danas svi imaju educirane trenere, danas su treneri i sustavi (u Finskoj je Henrik Dettmann ustrojio sustav u kojemu sve selekcije, od kadeta do seniora igraju na isti način, čak i iste akcije) u tim zemljama ponekad moderniji nego naši.
A mi i dalje vjerujemo da su oni hokejaši, nordijski trkači i predjelo koje smažeš za minutu. Kako da ne. Kad se u sve to uplete FIBA i sustav natjecanja u kojemu ne možeš do svih svojih kapaciteta u sudaru s onima kojima mogu i nisu više smijurija za minus trideset, svi se skupa nađemo u čudu.
Zapravo, nije baš kod svih tako. Samo kod onih koje sve znaju. I o koroni, i o ratnim strategijama. Pa i o košarci.
I oni su, da ne bude zabune, manji problem od onih koji nemaju pojma i vizije, ali upravljaju klubovima i igračima. I njihovim razvojem.