Ako ti pravila košarkaške igre dopuštaju da kod plus tri braniš zadnji napad protivnika i radiš faul na podu za dva slobodna bacanja, onda je razumno to učiniti ukoliko si želiš povećati šansu za pobjedu. Vidite, Gregg Popovich, jedan od najvećih umova igre, misli da je to prevara. Imao bi jedan naslov NBA prvaka više da se odlučio raditi faul protiv Miamija 2013. godine.
Jedan od najvećih hrvatskih košarkaša u povijesti, posljednjih godina na poziciji predsjednika Stručnog savjeta, dakle Dino Rađa tako misli da je uzimati stranca u reprezentaciju - on kaže plaćati, iako se takvi igrači u pravilu ne plaćaju - varanje.
Pa eto, varaju manje više svi. Osim Hrvatske koja je, doduše, dva puta varala. Jednom je pogodila s Didijem Draperom i s njim smo ušli u jedino polufinale unazad 27 godina (tko zna bismo li ušli bez njega), ali smo u menadžerskim igricama jako zabucali s Oliverom Lafayetteom iza toga.
Draper došao s plaže
Nije bilo lako niti s Draperom, čak bih se okladio da su onomad neki od danas glasnih zazivača stranca, bili jako protiv. Čak je i iz kruga reprezentativaca znalo doći tada: "radije nikada na postolju, nego sa strancem". Miniranje je bilo žestoko, i dolazilo je od samih igrača. Didi Draper je, međutim, promijenio narativ, jer on je bio uklopljiv momak, kojega su vrlo brzo prihvatili. Da bi opet puklo s Lafayetteom, prije svega iz igračkih razloga, a i taj se nije niti trudio uklopiti. Možemo tu dodati i ono o plaćanju: nije se Lafayette morao platiti, nego je, baš suprotno, Lafayetteov agent platio, govorilo se 20.000 eura nekome (nikada se nije otkrilo kome) da taj zaigra za Hrvatsku. Jer, europska putovnica svakom Amerikancu znači više novca pri svakom sljedećem ugovoru.
Kad je Zagreb organizirao skupinu Eurobasketa 2015. godine, Velimir Perasović je imao čak dvojicu Amerikanaca. Krenuo je s Lafayetteom, pa se ovaj ozlijedio, da bi uoči Eurobasketa pozvao Didija Drapera, podigao ga je negdje s plaže, jer smo i tada, zamislite to, bili deficitarni s igračima na lopti.
I nakon toga je Dino Rađa postao glavni čovjek za struku u Savezu i odmah je podigao branu na pitanja o strancu. Ucjenjujući, iako mi to nikada do kraja nije bilo jasno, da će on otići ukoliko dođe stranac. Radi to i danas.
A mi stranca na poziciji playmakera nužno trebamo. Jer naši centri ne mogu igrati bez igrača na lopti elitne razine, a niti Bojan Bogdanović i Mario Hezonja ne mogu raditi ono što najbolje rade bez igrača te klase. Igraju ono što im nije forte, izgledaju upravo onako kako je izgledao Luka Modrić kad ga je Carlo Ancelotti stavio na centarfora.
Uza sve kritike koje je tijekom svoje karijere doživljavao Roko Ukić, u njegovim poznijim godinama, pa i sada kad se umirovio od dresa reprezentacije, taj problem s čovjekom na lopti postao je još veći. Posebno kad tu nema niti Krune Simona, koji je najbolji pick and roll igrač kojega je Hrvatska imala u ovoj generaciji.
Točno je kako se košarka može igrati i bez playmakera, ali pod uvjetom da su dva, najbolje tri igrača u postavi ozbiljni "ball handleri". A elitni "ball handleri" nisu niti Bojan Bogdanović, niti Mario Hezonja. Play još uvijek nije na potrebnoj razini i neće biti, barem dok ne stasa Lovro Gnjidić. I tu smo gdje smo.
Dva ‘magarca‘
Sva ona potencijalno moćna oružja koja Hrvatska posjeduje učas postaju meta protivnika. Hanno Möttölä, finska legenda, tako je uoči utakmice u Rijeci jasno kazao što je cilj svakog hrvatskog protivnika. Neće tu biti čudesne organizacije igre u Hrvata, pa će protivnik nastojati trasirati hrvatski napad u bezglavu igru jedan na pet, bez obzira bio taj koji juriša Bogdanović ili Hezonja.
I tako njih dvojica ispadaju - kako je to rekao Aco Petrović - "magarci". Usput i centri, iako ozbiljne klase, postaju neupotrebljivi. A Hrvatska se bori s time je li nešto prevara ili nije.
Nije prevara, jer zar je prevara onaj Rus Harkov u vaterpolskoj vrsti, ili je možda prevara bila kad je Vrlić igrao za Brazil. Je li prevara imati ono što ti treba, a pravila ti to dopuštaju? Kompliciran je postupak, to je jasno. Ali je manje frustrirajuće nego tonuti u bezdan i nadati se da će se nešto promijeniti.
Neće. Bez playa se ne može igrati. Bez "ball handlera", bolje je reći. Tko je god ikada igrao košarku pet na pet to mu mora biti jasno. Netko je i Rađi, kvragu, spuštao lopte...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....