Kad je FIBA 2017. godine krenula u revoluciju s novim sustavom kvalifikacija za velika natjecanja bio je to - kao mnogo toga puta do tada - veliki korak ka boljem sportu.
Znate već kako je košarka godinama prednjačila u pomicanju granica sporta, od mijenjanja pravila igre (uvođenje trice), preko Eurolige koju su kasnije kopirali svi sportovi, uključujući i nogomet, okruženja na sportskim natjecanjima, gdje je preteča bio NBA, pa do nekih stvari koje još nismo uveli, ali će se ubrzo uvesti poput salary capa, koji sjajno funkcionira u NBA ligi.
Taj novi sustav natjecanja imao je cilj vratiti utakmice reprezentacije u domaća okruženja, jer se po prijašnjem sustavu znalo dogoditi da domaći navijači vide svoju reprezentaciju u službenim utakmicama samo ukoliko njihova država organizira veliko natjecanje.
Međutim, posljednjih pet godina koliko se diljem svijeta igraju kvalifikacije (dva puta za SP i jednom za kontinentalnu smotru) od nekih je reprezentacija napravilo puno bolje vrste nego su to one bile prije pet godina.
Recimo, prije pet godina nitko nije mogao niti razmišljati o tome da će jedna Belgija dva puta dobiti Srbiju, da će Hrvate pobjeđivati Rumunji, Nizozemci, Finci ili Šveđani, da će Crna Gora biti bolja od Francuske, Island od Italije, da će Češka bez problema srediti Litvu u gostima, kao i da će aktualni svjetski prvak Španjolska kleknuti u sudaru s Gruzijom ili da će Finci dva puta svladati Slovence, još uvijek aktualnog europskog prvaka.
Kolateralne žrtve
Da ne bi bilo zabune, dobar dio nabrojenih rezultata dogodio se u ovom prozoru, okončanom u ponedjeljak, kad su na dispoziciji svim reprezentacijama bili baš svi igrači. To što neki nisu došli, nije problem FIBA-e, problem je nacionalnih Saveza. I samih igrača.
OK, neki su u ovom sustavu tražili alibije, jer on nije pravedan pošto u svakom prozoru (odnosno u onima u studenom i veljači) ne mogu igrati NBA, pa i euroligaški igrači. Neki su tu zakinuti, ali to bi se prema najavama trebalo već djelomično promijeniti za sljedeću sezonu. Naime, euroligaški klubovi su se složili da se kalendar natjecanja prilagodi FIBA-inim prozorima, pa se očekuje da bi u studenom i veljači reprezentacije mogle biti samo bez NBA igrača...
Kao veliki gubitnici ovog sustava natjecanja, jer su ostali bez plasmana za SP 2019. pokazale su se Slovenija, tada svježi europski prvak, Latvija kao četvrtfinalist Eurobasketa 2017. i Hrvatska, koja je, doduše, na tom Eurobasketu stigla samo do osmine finala gdje ju je izbacila Rusija.
Gledajući širu sliku košarke kao globalnog sporta, te kikseve Slovenaca, Latvijaca ili Hrvata - uzgred budi rečeno, za koji su si navedeni i sami krivi - možemo promatrati kao kolateralnu žrtvu radi višeg cilja. Boljeg sporta. Kao nagrade onima koji sustavno rade, koji su stvarali širu bazu i koji su učili od onih od kojih su trebali učiti dok nisu postali sami sposobni ih pobjeđivati.
Košarka je - što god o tome mislimo mi, Hrvati - danas bolji sport nego je to bila prije pet godina. Jer je kvaliteta u njoj postala šira.
Gledao sam posljednjih dana vaterpolski SP, uhvatio sam i ždrijeb rukometnog SP i shvatio da je košarka unazad pet godina napravila razliku u odnosu na te sportove upravo onoliko veliku koliko je razlika nogometa u odnosu na košarku.
A prijetilo je prije toga da se košarka više približi ostalim sportovima i ode još dalje od nogometa.
Nastupajući Eurobasket - na kojemu će na svu sreću još igrati Hrvatska - bit će stoga možda i najbolje, najizjednačenije natjecanje koje se ikada odigralo u ovom sportu, a teško se sjetiti i kad se uopće igralo natjecanje na kojemu će gotovo svi sudionici osmine finala, pazite kontinentalnog prvenstva, biti uvjereni da mogu do medalje. I gdje će potencijalno, ukoliko Joel Embiid dobije francusko državljanstvo, zaigrati sva tri MVP kandidata u protekloj sezoni NBA lige.
Profitirali liliputanci
Hrvatski problem, u nešto manjem obimu i srpski jer je košarka tamo puno ozbiljniji sport, jest što smo izgubili sustav, pretvorili se u rasadnik igrača za menadžerske poslove. Izgubili smo, ako želite, i kult reprezentacije. Otići na kampove u SAD danas je važnije nego igrati za reprezentaciju, a ponekad se - to se posebno može primijetiti kod visokih igrača - reprezentacija odbija i da se ne bi shvatilo kako su poneki od njih sasvim drugačiji igrači u internacionalnoj košarci nego su to na najvećoj sceni.
Neki košarkaški liliputanci su na svemu tome profitirali. Švedska, Finska ili Belgija mukotrpno su gradile svoje sustave, posvetile su pažnju školovanju svojih igrača, pa i trenera te stigli su do razine da se mogu nositi s najvećima. Neće ih svaki puta srediti, ali bit će barem blizu, kao što je to bila Švedska kontra one strašne Slovenije.
Dok se ne shvati sustav, dok se ne naprave srednjoročni planovi za igrače koji su kadri nositi dres reprezentacije, dok se ne izoliraju kritične pozicije i na njima se bude dodatno radilo ili ako ne ide drugačije, kao što je slučaj kod nas, onda se pribjegne uzimanju stranca, neće biti dobro.
Uostalom, Crna Gora je u jako dobroj situaciji što se tiče plasmana na SP, bila je i na onome proteklom, a do Eurobasketa je stigla zbog eliminacije Rusije. No, ta je država s manje stanovnika nego ih ima grad Zagreb unatoč svojih okvira uspjela raditi najpametnije. Oni nemaju jednog stranca, oni ih imaju nekoliko, pa od akcije do akcije biraju kojeg će uzeti pod stijeg. I premda je ABA liga uvelike uvalila u probleme Srbe i Hrvate, upravo su njome najviše profitirali Crnogorci, koji su prije dvadeset godina u regionalnu ligu ušli s jedva jednim klubom, Budućnosti, dok danas imaju tri kluba u ABA ligi i sva tri su bolja, bogatija od hrvatskih klubova, ali i u ABA 2 ligi imaju još najmanje tri kluba. Uspjeli su u sustavu koji se postavio izvući najbolje za sebe. I oni imaju problema s menadžerima, ali tu nastoje izvući najbolju korist za sebe.
Ili, uzmite Island koji je u ovim kvalifikacijama sredio Italiju i s dobrim skorom i šansama ulazi u drugu rundu. Taj Island ima duplo manje stanovnika od Crne Gore, ima stanovnika otprilike koliko imaju zagrebački kvartovi Dubrava i Sesvete zajedno. I prisutni su u kolektivnim sportovima na velikoj sceni. Rukometaši su jako dobri, nogometaši vrlo solidni, a eto rade i nešto u košarci.
Kako s toliko malim brojem stanovnika? Pa to je pitanje na koje bi hrvatska kineziološka znanost trebala otkriti odgovore. Simpatično je kad naši profesori s KIF-a tumače Kinezima kako postavljati sustav sporta, ali oni bi se sami trebali otići školovati na Island i tamo provjeriti kako se radi selekcija u uvjetima gdje se mora boriti za svakog onoga klinca koji se pojavi sportu i što raditi da svaki od njih u tom sportu i ostane.
Crna Gora je svoj manjak broja stanovnika riješila novcem koji se ulaže u sport, ovako i onako, ali i mudrim uzimanjem stranaca, dok je Island izabrao drugačiji, rekli bismo teži put. Hrvatskoj prijeti demografski kolaps, manje nas je od četiri milijuna, sve se manje djece rađa iz godine u godinu, a nogomet od onih klinaca koji su motorični uzima najbolje. Ostalo se raspoređuje u preostale sportove, pa je tu konkurencija sve manja i manja, a samim time i razvoj potencijalnih prvaka dosta teži.
Strategija našeg sporta, ne samo košarke trebalo bi biti kako od onih koji treniraju izvući najbolje. Stoga je posjet Islandu prvo što bih napravio da imam bilo kakvu moć u upravljanju politikama hrvatskog sporta...
Nemojte se više čuditi
Polako, ali sigurno, bogatima će tu biti lakše i duže će opstati, mijenja se slika sporta, jer danas svatko ima “know-how”, što je nekad bilo ekskluzivno pravo samo nekih. Danas će talentirani trener s Islanda prije otići za SAD i tamo se školovati na nekom sveučilištu nego će to otići bilo tko iz regije. Posebno ne iz Hrvatske, gdje ukoliko radite u mlađim kategorijama i nastojite od toga živjeti možete biti jedino - socijalni slučaj.
O tome, kao i o poreznom sustavu u sportu, trebala bi neke konkretne smjernice donijeti sama država. Kako bi se svi prestali sablažnjavati kad nas oderu Finci u košarci.
Tradicionalni prvaci mogu opstati samo ukoliko se mijenjaju. I ukoliko imaju potporu države. Ukoliko ona odluči da će imati jak i sport, jaku košarku recimo, imat će je, budite sigurni. Jer će imati dva, tri bogata kluba. Koja će plaćati država ili će se srediti sustav po kojemu će oni koji će investirati u sport za to biti nagrađeni.
Ako to tako ne bude, nemojte se više čuditi. Nema veze i što smo pretila nacija. Uvijek se pojave neki nogometaši, Janica, Ivica, Goran, Blanka, Sandra, veslači ili neka cura iz Knina pa se možemo hvaliti da smo zemlja sporta.
Kako da ne...