​Bilo je ljeto 2009. godine. U Dubrovniku se spremala naša reprezentacija U-20, a treninge je pohodio i tadašnji izbornik Jasmin Repeša. Tada se - što za ovu priču nije važno, ali vrijedi podvući - na tim pripremama ukazao dečko koji više nije bio štrkljav, nego je bio kao od stijene odvaljen. Bojan Bogdanović je tog ljeta potpisao za Cibonu... Tamo je, dodajmo i to, bio i Miro Bilan. Bio bi tamo, da nije bio ozlijeđen, i Filip Krušlin. Svi su oni vršnjaci, rođeni u posljednjoj godini osamdesetih.

U tom Dubrovniku bio je još jedan iste generacije, Pavle Marčinković, tada već senior rodnog Zadra. Repeša se raspitivao o svakome od njih, a za Pavla su mu rekli..

​“Može trčati, može odigrati obranu i ima šut.”

OK...

“Ali, to je sve što ima.”

U hrvatskoj košarci, kakva već jest, godinama je bilo važno ono što netko ne može, a ne ono što netko može. I tu se igrači trpaju u ladicu, postaju u svojim glavama i veći prosjek nego što objektivno jesu.

Neš’ ti problema...

Pavle Marčinković možda je za tako što najbolji primjer. Švedskoj je, 11 godina kasnije od tog Dubrovnika, sada u A reprezentaciji i s 31 godinom na leđima, hladno isporučio 20, pri tome je trice šutirao 5-6, ugrabio je osam skokova, a ukrao bi i više od dvije lopte da je trebalo. I Chrisu Czerapowitzu je pokazao da mu to neće biti komotan napadački dan.

Ako pitate Veljka Mršića, on danas ne može zamisliti reprezentaciju u kojoj neće biti mjesta za Pavla Marčinkovića. I kad dođu svi iz NBA i Eurolige. Pavle Marčinković, međutim, još uvijek je u Hrvatskoj, u Splitu. Tamo je od 2017. godini i premda se u posljednja dva ljeta svašta pričalo oko njegovog odlaska s Gripa, on iznova obnavlja suradnju sa Žutima.

Jednom je samo bio vani, u dva kluba. Iako mu u Zadru nikada neće oprostiti, ne toliko što je igrao za Cibonu od 2011. do 2013. godine, nego što su ga uhvatili kako je rezao mrežicu na Višnjiku nakon što je Cibona osvojila naslov prvaka. Moš’ mislit problema. I premda bi ga svaki trener, pa je to htio i Mršić, želio u Zadru, tu se uvijek potegne pitanje o toj mrežici, Ciboni, čemu sve ne i ode priča u vjetar.

’Eksplozija’ u Splitu

Iza Cibone, dakle, Marčinković je otišao na kratko u Sofiju, a kako je 2012. godine prvi puta bio i u seniorskoj reprezentaciji na kvalifikacijama za Eurobasket 2013., tamo ga je snimio trener Apoela iz Nikozije, pa je tu sezonu završio na Cipru. I onda se vratio u Hrvatsku, ali sada u Zagreb.

I tu kreće novi dio priče o ovom zadarskom krilu. Igrao je za Zagreb jako dobro, ali Zagreb se baš tih godina počeo strmoglavo urušavati, a Marčinković je tu stršao. Bilo je nekog očijukanja s Cantuom, Carlo Recalcati se raspitivao u njemu, ali na kraju od tog transfera nije bilo ništa i Marčinković je stigao u Split. U kojemu mu je karijera eksplodirala.

Uostalom, Pavle Maričnković je kroz Split, koji se podizao iz pepela, u sezoni 2018./19. došao do nagrade za MVP-a HT Premijer lige, a tog ljeta je Veljko Mršić preuzeo reprezentaciju i Pavle Marčinković bio je na njegovom prvom popisu. Onome za Las Vegas. Od tada do danas nije izgubio mjesto u početnoj petorci, od tada do danas Mršiću je on čovjek na kojega najozbiljnije računa.

E, sad, vratimo se na početak priče. I ladice. Bez puno gledanja u teren. Jer, da ti “ladičari” gledaju na teren, shvatli bi kako je Marčinković čovjek koji igra za visoke ocjene i kad opali jednu kao protiv Turske ili kad šutira za tri 5-6 kao protiv Švedske. Jer on je jedinica za energiju, on je u stanju uvijek ukrasti loptu, zaustaviti protivničkog igrača, skočiti koliko treba. I podvaliti asist.

“Može trčati, igrati nešto obrane i šutirati.”

Je, je, kako da ne.

A ona priča o ladicama i samopouzdanju. Pa, uzmite i ovaj detalj. U Almereu je krao lopte, istrčavao kontre i ostao, na minutu do kraja našeg ogleda u veljači kontra Nizozemske, bez iti malo snage. Na minuti odmora, a bio je fiks koji se prelijevao na našu stranu, Marčinković je tražio izmjenu. Jer on nije za naslovne uloge, on je navikao da pošteno kaže kad ne može. Čak i kad to nije tako i čak kad to ne bi trebalo reći, jer ako je momčad u ritmu, onda se takva ne mijenja. Damir Mulaomerović, Mršićev pomoćnik, podigao je tada glas i objasnio mu u sekundi da mora natrag na teren.

“Sad si našao izlaziti...”

Pavle Marčinković imao je prije dvije godine ponudu Mornara, uz onu Cantua, bila je to jedina ozbiljnija ponuda iz inozemstva u karijeri. Imao je još ponešto, ali je kod takvih opcija procijenio da mu je bolje ostati u Splitu, nego ići za 500 eura mjesečno više u neistraženo. Do nove šanse.

Jer, on je baš ono što Amerikanci zovu “3 and D”. Čovjek za odigrati obranu, ali i staviti šut. I za još ponešto, jer mi Hrvati ionako nismo za ladice...