S Tonijem na Igmanu nakon 33 godine! Dobro, možda ova tvrdnja i nije najtočnija, najpreciznija jer sugerira kao da je i ovaj novinar nakon 33 ljeta opet s Tonijem Kukočem bio na Igmanu. Netočno, vaš izvjestitelj je prvi put vidio planine oko Sarajeva, ali pratili smo Tonija Kukoča na za njega jamačno i dosta emocionalnom izletu u sarajevsku okolicu. Na Igman.
Naime, pred kraj postojanja bivše i Bogu hvala, propale države, Igman je bio (valja priznati) moderan, funkcionalan sportski kompleks za pripreme sportaša na visini od 1.500 - do 1.600 metara. Klimatski uvjeti predivni, razina ozona izrazito visoka, te su se ondje koncem ‘80-tih pripremale sve ponajbolje momčadi i pojedinci iz svih sportova ondašnje države. Tu je bio izrazito suvremen za ono doba hotel, sportske staze, nogometna igrališta, a od 1984. i dvije skakaonice izgrađene za potrebe ZOI u Sarajevu. Upravo je ondje, Toni Kukoč boravio s reprezentacijom godine 1987. na pripremama uoči juniorskog košarkaškog SP u Bormiju.
- Ma, bio sam dvaput. Još jednom sam bio 1990. uoči seniorskog SP u Argentini - veli nam Kukoč dok se autobusom uspinjemo prema Igmanu.
No, zašto je Toniju taj Igman toliko bitan. Ondje, uz skakaonicu postoje 250 stepenica. Oni koji vole košarku, možda su gledali na TV dokumentarac pod imenom "250 stepenica" o pripremama one juniorske reprezentacije iz ‘87.
- Taj Igman pod obvezno želim vidjeti, posjetiti. Želim na taj Igman. Već i tada nije bilo lako... - dan-dva ranije će Toni Kukoč. To je jednostavno, svojevrsni izazov, test tijela i podsjetnik na davno prohujalu mladost. Inače, da je jednostavno prijeći tih 250 stepenica, pa se onda još i spustiti... nije.
- Lako što nije sada, ali niti tada. Mi smo tad imali trening, triput gore-dolje po tih 250 stepenica. Tri puta! Ali, sprintajući. Znaš što to znači? Pa, noge ne da klecaju, osjećaš ih. Onda smo nakon toga trebali još nekoliko kilometara do hotela. Bilo je igrača koji su doista zazivali da autobus dođe po nas.
Mi nismo išli triput. Dosta je bilo jednom i to s dvije mini-pauze. Da, i dolje je čekao ipak autobus. Iz jednostavnog razloga što onog hotela, zvao se Igman više nema. Odnosno ima, ali razrušen, razrovan u bombardiranju i raketiranju. Igman je bio prva crta bojišnice za velikosrpske agresije i na BiH. Nogometna igrališta su zarasla u travu (dobro, to nije nešto jer i Zagreb je u travi korovu), ali od skakaonica su ostale samo betonske ljušture, nikakvih tu više dvorana, sportskih objekata nema. Ostaju tek uspomene. Za ovdašnje ljude doduše vrlo bolne, ma koliko jedna izreka veli kako "vrijeme liječi rane".
Koji sat kasnije, spustismo se "dolje", na veliku gradsku atrakciju i prirodnu ljepotu, Vrelo Bosne. U hladovini stabala koje je zasadila dobra, stara Austro-ugarska. Čak i sami Sarajlije će vam reći kako je u 40 godina austro-ugarske vladavine ostalo više toga nego za 500 ljeta osmanlijske vlasti. Gradska vijećnica, gotovo pa sve pučke škole, mnoge najljepše javne zgrade, sve je to izgradila K und K. To je fakat.
- Sad sam, prvi puta u Sarajevu nakon više od 30 godina, ali ono stvarno ima posebno mjesto u mojem srcu. Nije to samo taj Igman. Ovdje smo, mislim na POP 84 nakon osvajanja naslova prvaka Europe u Münchenu igrali protiv Bosne, ali ne u Skenderiji, nego smo napunili veću dvoranu, Zetru. Sjećam se tog dočeka, aplauza, dobivali smo na poklon neke gramofonske ploče.
Zetra je isto stradala u ratu, potom obnovljena. Kao što je uostalom i Sarajevo uvelike novoizgrađeno, obnovljeno. Baš kao što je i Toni obnovio uspomenu na 250 stepenica s Igmana, te iznova provjerio energetske sposobnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....