Cijeli život je Dušan Ivković ili - kraće i jednostavnije - Duda, kako ga poznaje kompletna košarkaška zajednica, posvetio ovom sportu. A pet godina nakon što se povukao u mirovinu, u svojoj 78. godini Duda Ivković je preminuo u Beogradu od plućne infekcije. Tamo gdje je i sve počelo, na Crvenom Krstu u njegovom Radničkom iz kojeg je u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeo graditi trenersko ime.
Počeo je kao pomoćnik s mlađim reprezentativnim selekcijama u kojima je radio i s brojnim hrvatskim košarkašima - Aco Petrović, Ivan Sunara, Zoran Čutura... - te došao do stožera seniorske reprezentacije, da bi od Kreše Ćosića 1988. preuzeo najbolju generaciju u povijesti europske košarke te do raspada Jugoslavije s njom dvaput pokorio Europu i jednom svijet.
- Bio je vrhunski trener, strašan autoritet, teške naravi - nanizat će opservacije Franjo Arapović, koji je pod Ivkovićem osvojio olimpijsko srebro u Seoulu ‘88.
- Iako smo imali međusobnih problema jer smo obojica svojeglavi, o njegovim trenerskim kvalitetama mogu samo nizati komplimente. Objašnjavao je košarku na jedan poseban način, bio je bez sumnje debelo ispred svog vremena. Njegovim odlaskom je ovaj sport izgubio veliko, veliko ime.
Uspješan i u kasnoj fazi
Nakon što je kao pomoćni trener osvojio četiri medalje u kadetskoj i juniorskoj konkurencij te svjetsku i europsku broncu u seniorskoj, Ivković je kao izbornik bivše Jugoslavije bio olimpijski doprvak te svjetski i dvostruki europski prvak s Draženom Petrovićem i potom Tonijem Kukočem u naslovnim ulogama, uz igrače kao što su Vlade Divac, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Predrag Danilović, Arijan Komazec, Jure Zdovc, Saša Đorđević, Velimir Perasović...
Pritom je Ivković fantastično balansirao između dvije generacije, nije imao problem odrezati bilo koga ako je smatrao da će tako momčad biti bolja pa se pamti situacija kad u reprezentaciji nije mogao igrati jedan Đorđević, zato jer nije bio kompatibilan s Draženom Petrovićem. Znao je Duda i što mu za momčad znače igrači poput Zorana Čuture ili Željka Obradovića, koje je držao u reprezentaciji unatoč “nadiranju” mlađih i talentiranijih momaka.
Kasnije će Duda Ivković osvojiti europsko zlato u Ateni te potom postati asistent Željko Obradoviću s kojim će i tadašnju Jugoslaviju odvesti i na europski i na svjetski tron. U međuvremenu je 1997. Olympiacosu donio prvi naslov prvaka Europe, dok će drugi s Redsima osvojiti čak 15 godina kasnije. Reprezentaciju je vodio i u 21. stoljeću, točnije 2009. europskim srebrom vratio je Srbiju na košarkašku kartu Europe nakon što su prvu medalju bez Crnogoraca čekali sedam godina.
Malo je trofejnijih
Radnički, Partizan, Šibenka, Vojvodina, PAOK, Olympiacos, Panionios, AEK, CSKA, Dinamo Moskva i Efes su klubovi koje je vodio od 1968. do 2016. i u svakom je ostavio značajan trag, osvojio ukupno 20 trofeja. Plus četiri zlata i dva srebra kao izbornik Jugoslavije i Srbije te još dva zlata, srebro i dvije bronce kao pomoćnik u istim reprezentacijama. Ukupno 31 trofej i medalja u seniorskoj konkurenciji. Malo je trofejnijih...