Veliki dio života proveo sam s Draženom. I sada mi je potpuna enigma kako se s tog puta u Poljsku nije vratio odmah, jer njegov je ritam uvijek bio isti. Čim bi završile obveze, prvo je pronalazio načina da stigne do Šibenika. Tek bi na proputovanju prespavao u Zagrebu, a onda starom cestom prema Šibeniku. Nije mu trebala navigacija, ni sva čuda tehnike današnjih dana. Znao je točnu kilometražu od svakog mjesta do onog sljedećeg na onoj staroj cesti prema Šibeniku. Njegova ideja odmora bila je što prije doći do Šibenika, odigrati karte na Zlatnoj ribici s ljudima koji nemaju veze sa sportom...
Moja sjećanja na Dražena, ono prvo što mi padne na pamet jesu naši izlasci, odlasci u Primošten, u Haciendu, sva naša druženja. Prema svojem krugu ljudi Dražen je bio jako otvoren, ali bio je asket u smislu da nikada nije izašao noć prije utakmice. Nakon utakmice – uvijek. Cijeli njegov život bila je ravnoteža, balans koji je imao i kad sam kasnije došao u Ameriku. Tamo sam konačno spoznao da nitko ne može biti uspješan a da nema taj balans u sebi. Dražen je znao raditi, o tome se sve zna, ali Dražen je znao i živjeti, on je živio punim plućima. Mi nismo propuštali odlaske u Haciendu, kupanja na bazenu u stijenama, to je bila naša rutina. I godinama je to bilo tako, uvijek u istom društvu.
Bio je 300 posto u našim šibenskim pričama, zajebanciji. Kad pogledaš Acin karakter, na prvi su tren oni vrlo slični, Međutim, mi Acu, jer je rano, u formativnim godinama otišao za Zagreb, smatramo Zagrepčaninom, bez obzira na to što je rođen u Šibeniku. Dražen je, pak, Šibenčanin 300 posto, s onim specifičnim humorom, koji je uvijek bio na visokoj razini. Zato su i sve njegove slike najfascinantnije kad se na njima smije. Imao je zarazan osmijeh. Gubiti nije naučio.
Legendarni su ti naši basketi u našoj ulici. Automobili bi stajali kad se trebao odigrati neki važan poen, a Dražen je, što je iz ove perspektive neshvatljivo, znao na toj ulici odigrati basket i kad se vraćao iz Reala ili iz NBA. Igralo se dva na dva, tri na tri, a kako se priča o tim basketima proširila nadaleko, znali su dolaziti tu dečki iz cijele Jugoslavije, neki mladi reprezentativci. Pobijediti ga je bilo teško, gotovo nemoguće. Jednom smo zajedno igrali protiv dva dečka iz Beograda. Ja sam izvodio loptu, a on je zabio sve poene, došli smo do 21, a on je sve pogodio iz istog mjesta! Dečki su se ispričali na smetnji.
Sjećam se, pak, i kad smo protiv Dražena i još jednog igrali jedan top-basketaš i ja. Taj je bio super, to su oni tipovi koji se nisu skidali s koša, koji su krenuli igrati u cipelama, a onda ih kroz četiri, pet godina nisi mogao dobiti. I mi ih tada dobijemo, a Dražen raspali loptu nogom i pokupi se bez riječi, bez pozdrava. Kažem mu: "Što ti je?". Ništa mi nije odgovorio. Navečer se vidimo u gradu, valjda je to bilo prvi put da nismo otišli zajedno, a kad me spazio, krenuo se smijati...
Dražen je u NBA-u posve sazrio, postao je kompletna osoba i nekako sam uvijek vjerovao da bi on po završetku karijere, u kojoj bi stigao i do All Stara, radio kao GM u nekom NBA klubu. Za tako malo vremena koliko je proveo u NBA-u, Dražen je ostavio iza sebe neopisiv značaj, nevjerojatnu karizmu. Često sam znao negdje u NBA dvoranama spaziti nekoga u Draženovu dresu. Odmah bih se naježio i najradije bih se bio zaletio na tribine kako bih pitao čovjeka: "Zašto si kupio taj dres?".
To je onaj dio priče o Draženovoj ostavštini vezan za NBA, ali kad se priča o ovim prostorima i njegovu značaju danas, onda za sve to veliku zaslugu ima mama Biserka. U jednoj neviđenoj energiji, neviđenoj želji da Dražen ostane sa svima nama. Ne mogu riječima opisati što je sve napravila...
Draženova karijera nije dovršena, ona je naprasno prekinuta u najboljim godinama. Kada bih se morao okladiti, vidio sam neki rasplet te karijere u New York Knicksima, po vodstvom Pata Rileyja...
Pobjednički put uvijek je bio ispred njega, samo su ga zanimale nove pobjede. Tu novac nikada nije bio presudan.
Nemam više ljudi s kojima bih dijelio svoja razmišljanja o Draženu. Ostao mi je moj Robert Jablan, Damir Damjanić živi u Banjaluci, jedan je koji je živio kat iznad njega umro, jedan je u Švicarskoj, jedan u New Yorku. Rasula su se ta šibenska dica. Najviše o Draženu pričam s Biserkom, Bobo Jablan i ja ga se sjetimo. Da živim u Šibeniku, češće bi se razgovaralo, tamo je i Jota. Ovako, Biserka i Bobo...
Posjedovao je veliku mentalnu čvrstinu, teško objašnjivo. Da je kojim slučajem živio u vrijeme današnjih društvenih mreža, Dražena bi pratili milijuni. Privatni je život, pak, uvijek nastojao sakriti. Da je ovdje mentalitet kao u Americi ili Engleskoj, vjerojatno bi i danas bio tema za tabloide. Meni, pak, ne pada na pamet govoriti o stvarima koje znam, koje su bile samo naše, bilo kome.
U ono vrijeme nije, jasno, bilo mobitela. A kako se borio s vremenskim zonama, znao bi noću nazvati po dva, tri puta. "Nećeš spavati..."
Stigla je i ta Poljska, reprezentacija. Kad su se vratili, ja sam sjedio u Amadeusu. Saznao sam da se Dražen nije vratio s njima i moja je prva reakcija bila: "Daj, nemoj me zajebavat‘, to nije moguće...".
Iste večeri zazvonio mi je telefon, bio je na liniji tadašnji najmoprimac u Amadeusu, kojega je prije toga nazvao Jole i sve mu rekao. Preznojio sam se, našao sam se u nekoj situaciji koja mi je bila neobjašnjiva. Svatko je od nas doživio smrt neke bliske osobe, ali ovo je bilo nešto posve nemoguće. Kako on, kako takav čovjek...?
Bili su to užasni dani. Božo Miličević zvao je da Stojko i ja odemo po tijelo u Njemačku. Vidjeli smo i taj auto. Nisam imao snage pogledati tijelo, jer za mene je on ostao uvijek onakav kakvog sam ga zadnji put vidio.
Na granici smo kazali policajcu da smo u pratnji Draženova tijela i sjećam se tog užasnog osjećaja dok smo Stojko i ja objašnjavali što tu radimo. Meni je cijeli pogreb u magli, ona komemoracija u Ciboni. Ponekad se objavi neka slika s pogreba, pa kad nekome kažem da sam jedan od one dvojice (drugi je bio Mario Parapet) što hodaju ispred lijesa i nose sliku, ljudi ne vjeruju. Bio sam slomljen, Stojko je onako ogroman i velik, a opet s puno emocija, bio raspadnut. Užas...
Dražen, na žalost, nije dočekao ni dana moje trenerske karijere. Upravo sam bio počinjao, borio sam se na svoj način, uz pomoć roditelja, koji su me mogli pratiti. Nismo imali previše, ali smo imali koliko je bilo normalno tada. Od Dražena sam dobio dres Netsa u kojemu je odigrao posljednju utakmicu u NBA ligi. Taj sam dres kasnije poklonio svojem najboljem junioru. Njegovo je ime Jurica Golemac, osam godina surađivali smo u Zrinjevcu i Olimpiji. Negdje ga Jurica ima, to je neprocjenjiva vrijednost...
Ostatak teksta i mnoštvo drugih priča pročitajte u knjizi "Dražen - Košarkaški Mozart" koja je u prodaji na svim kioscima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....