'Neki vrag je, ne znam što je, no, neke se stvari događaju, a za njih nema objašnjenja'

Roko Ukić je skupio stvari, raspoloženje je bilo nikakvo, a unatoč ranom jutru, jezik mu se razvezao. U Istanbulu ga neće biti samo nekoliko dana, tek da sredi misli i odmah se vraća pod klupski režim Nevena Spahije.

Nakon utakmice protiv Srbije nije ništa govorio, noć, međutim, nije popravila dojmove...

- Kako ću biti? Nikako. Bilo je i pozitivnih reakcija, međutim, za mene je to katastrofa. Ne može biti pozitivno. Po 177. puta sam ispao u eliminacijskoj utakmici s koš-razlikom od minus ništa, i to me frustrira, i to je loše. I to bi bilo tako da smo izgubili od bilo koga na ovakav način. Možemo se mi sad pravdati, mladi smo, ovako ili onako, ali moje mišljenje da sam ja, samo ja, tu osam godina i baš me briga što će biti sutra, ja sam htio nešto napraviti danas. I to sam rekao svima, i stožeru. I budući da to nismo napravili, za mene nije dobro.

Jesmo li ukleti, zašto gubimo te “fiksove”?

- Proanalizirao sam sve i vidio sam da su se takve stvari počele događati 1997, a od tada nema niti jednog igrača, a niti ikoga iz stožera. Ako je ukleto, nema veze s nama. Ali neki vrag je, ne znam što je, no, neke se stvari događaju a za njih jednostavno nema objašnjenja. Nemoguće je da nam se čovjek ozlijedi u posljednjoj obrani i pada na čovjeka i napravi pri tome faul kojim izgubimo utakmicu. To je, ljudi moji, SF, to da nekom pričaš, ne bi vjerovao. I to je tako. Kako Italija cijeli život u “balunu” dobiva na sreću, tako mi cijeli život gubimo na nesreću u košarci.

U što više vjerovati, puno se toga skupilo...

- Ne znam što bih rekao. Svake je godine isto, lupam glavom u zid i lupam glavom u zid. Nadam se i ništa. Budem li igrao za Hrvatsku, onda ću morati imati jamstva da ćemo svi skupa stvarno..., ma, ne znam što zapravo?! Ne možeš imati jamstvo niti da ćeš napraviti nešto i da imaš šest puta bolju momčad od naše. Mi smo sve dobro radili, ne mogu reći da smo nešto krivo odradili, da nešto nije štimalo, pa da bi sada na nečemu trebalo raditi. Ne znam, meni je to frustrirajuće...

Ima i razlog.

- Pazite, sve što mi se loše u karijeri dogodilo na taj način, dogodilo mi se kroz reprezentaciju! U klubu sam dobio 90 posto tijesnih završnica, u reprezentaciji niti jednu. Ne znam kako se nositi s tim.

Srbija je bila favorit, ima li utjehe u tome što ste odigrali hrabro...

- Ali to me ne zanima, ja hoću biti favorit! Hoću doći na utakmice i rugati se svima, ne zanima me više dolaziti u reprezentaciju na način da molim Boga da prođem skupinu. Ako ne mogu doći u reprezentaciju i nadati se visokom cilju, neću više igrati! Kakvog smisla ima biti svake godine sedmi, ja za sedma mjesta ne igram, a to je moja realnost otkad sam ušao u reprezentaciju. Jer ako nisam dovoljno dobar, ja ili moja ekipa, bolje da igra neki klinac sa 16 godina i da si krči put, nego da ja budem šesti, sedmi, deveti ili jedanaesti. Ljudi će imati različite poglede, netko će tražiti ovaj ili onaj izgovor, ali mene to ne zanima. Ako nisam dovoljno dobar kao igrač, čovjek, pojava na terenu, ako ne utječem pozitivno na suigrače, hvala lijepa. Jednostavno nema smisla biti cijeli život šesti.

Ali to je možda naša realnost?

- Možda je, slažem se. Ali onda ajmo okrenuti ploču. Što sad? Sad, znači, idemo na EP u Litvu po što, biti osmi? Ako ne možemo napraviti klik, ako se ne možemo okrenuti na glavu, ne znam što, ako uvijek ispadamo te eliminacijske utakmice, onda sve nema smisla. Tko ima što od ovoga? Dajte... Frustracije su prešle sve granice i teško mi se pomiriti s tim da živim kao luzer, a luzer sam jedino u reprezentaciji. To ne mogu podnijeti!