Josip Sobin: Stare utakmice Jugoplastike moraju biti lektira za sve mlade igrače!

Nakon što je u utakmici karijere, gotovo simultanci protiv Zagreba odveo Split u ABA ligu sljedeće sezone, Josip Sobin je postao zvijezda dana. Još je važnije da je osjetio što je to njegov otac Goran proživljavao prije dvadeset i nešto godina u istom žutom dresu na Gripama.

Nakon čudesne partije obilježene sa 32 poena (šut 15-15), 11 skokova, po pet asistencija i ukradenih lopti, te dvije blokade za valorizaciju 54, trener Nikša Bavčević povukao je kapetana na klupu nekoliko sekundi prije kraja pruživši tako priliku navijačima da Sobina nagrade apsolutno zasluženim standing ovationom.

- Prošlo mi je pred kraj utakmice kroz glavu da šutiram tricu, ali sam se predomislio. Iako mislim da bih trebao jednom i to pokušati, tako je i moj otac pogodio iz kornera protiv Partizana u finalu prije 24 godine. Za takve stvari treba samopouzdanja, nije da ga ja nemam, ali za sada je ono ograničeno na trpanje na sve načine ispod koša - priča 22-godišnji kapetan Splita u četvrtak ujutro.

Na počecima karijere usporedbe s ocem su mu smetale, živcirale ga. Vjerojatno ga je opterećivalo slušati o slavnom ocu, ali danas može mirno pogledati ocu u oči. Još je puno utakmica pred njim, puno utakmica za dokazivanje i građenje respektabilne karijere, ali na pravom je putu.

- Otac mi nikada nije nešto puno govorio ili davao primjedbe, ne voli on to. Istina je da me smetalo dok sam bio mlađi slušati o ocu, pa nekakve usporedbe, a ja još ništa nisam napravio. Danas mi je drago kad me uspoređuju s njim. Znam ja sve o onoj momčadi, gledao sam sve najvažnije utakmice nekoliko puta, makar nisam posljednjih godina. Znam da je oca pratio glas da je igrač za finala, valjda ću i ja biti. Uostalom, može se reći da je ova protiv Zagreba bila malo finale za ABA ligu.

Kaže da te utakmice iz slavne prošlosti nije gledao zbog oca ili samo zbog oca.

- Mislim da bi mlađi igrači obavezno morali gledati te utakmice, kao da je školska lektira, da im bude inspiracija. Mislim da nema igrača koji takve stvari ne bi htio doživjeti. Taj koloplet emocija, osjećaji koji te obuzimaju dok osvajaš titule... Nešto slično sam, eto, proživio ja u srijedu navečer. Ne sjećam se kad sam tako uživao na utakmici, atmosfera je bila čudesna. Kad sam došao na presicu bio sam mrtav, izgorio sam, nisam znao što bih rekao. Na mobitelu sam imao stotinjak poruka s čestitkama, ispred dvorane su se ljudi ponašali kao da smo nešto osvojili.