KOLUMNA TVRTKA PULJIĆA Španjolska košarkaška dominacija i kultura pobjeđivanja od najmlađih generacija

Luis Scola bio je najbolja priča Svjetskog prvenstva. Čovjek koji je ušao u 40. godinu života, međutim, kad je odveo posve neočekivano Argentinu do finala u Pekingu, u njemu je postao meta Španjolaca. Kako u obrani, tako i u napadu. Sergio Scariolo uništio je veterana i time iznenadio u koncepciji Sergija Hernandeza. Pierre Oriola bio je čovjek zadatka, napadao je Scolu u prijemu lopte, bio uz njega, čvrsto, agresivno u obrani. Scola se u finalu upisao, s crte, krajem treće dionice, kad je Španjolska već bila na dvadeset poena viška.

I kad su im zlata već, realno, bila oko vrata. Drugi put u povijesti (2006.) Španjolci su na tronu, izjednačili su se s Brazilom, koji je nekoć davno također dva puta osvajao.

Međutim, Španjolci su čudesna priča ovih dana. Ili posljednjih 20 godina. Od 1999. naovamo Španjolci su osvojili u Kini svoju 14. veliku medalju. U toj niski imaju dva srebra i broncu s Olimpijskih igara, sada već dva svjetska zlata, dok su na Eurobasketima u ta dva desetljeća osvajali po tri zlata, tri srebra i tri bronce.

Potpuna dominacija. Velika klasa. I to sve skupa nije iznenađenje. Španjolci su bili i na ovome SP najozbiljnija reprezentacija, čak i kad su gubili od Irana u prvoj rundi, oni su znali što rade. Kao i obično, sporo su ulazili u turnir, tu se razigravali, pa nakon što su odigrali u drugoj brzini, posve neuvjerljivo kontra Talijana u drugoj rundi, samo 48 sati nakon toga odigrali su najbolju utakmicu ovoga SP. Onu u kojoj su razotkrili sve boljke Srbije, prvog favorita nakon neuvjerljivih izdanja Amerikanaca u Kini.

Kasnije je tu bila Poljska u četvrtfinalu i velika muka u dva produžetka s Australcima, uz onaj prekršaj koji je sviran na koncu Bogutu nad Gasolom, a nikada nećemo saznati što bi se dogodilo da su suci ostali nijemi. A trebali su.

Za uspjeh im nisu trebali Mirotić ili Ibaka, ni Pau Gasol, ni Sergio Rodriguez, ni Alex Abrines...

Nema veze, Španjolci su, realno, bila najbolja reprezentacija u Kini, Sergio Scariolo taktički je potpisao najbolji turnir svog života, jer je u svakoj ozbiljnoj utakmicu imao ideju što želi i, što je važnije, što će time što želi dobiti na parketu.

Ostalo je bila egzekucija. Kao u finalu.

I kraj jedne savršene godine za španjolsku košarku. Uzmite samo ovo; Španjolska je uz ovo zlato ovoga ljeta osvojila zlato na EP-u za U-16 reprezentacije, onda i zlato na EP-u U-18 reprezentacija, dok je na EP za U-20 reprezentacije igrala u finalu protiv Izraela i da se to finale nije igralo u Tel Avivu, usprkos Denija Avdije, imali bi Španjolci i to zlato.

Dominacija. Kultura pobjeđivanja od najmlađih generacija. Obrazac za sve one koji bi mogli nešto od toga naučiti.

I nije to sve. Finale SP-a u Pekingu igralo je, pazite sad, čak 16 igrača koji će u sljedećoj sezoni igrati španjolsko prvenstvo. Usput, čak je 21 igrač u finalu, od njih 24, jednom igrao ili još igra španjolsko prvenstvo.

Svi ti podaci dovoljno će reći. Prije svega o razvoju jedne dinastije, jer Španjolci to jesu.

I znate što, da bi bili svjetski prvaci ovoga im puta nisu trebali naturalizirani igrači poput Nikole Mirotića ili Sergea Ibake, nije im trebao Pau Gasol, nije im trebao Sergio Rodriguez, nije im trebao Alex Abrines.

Argentinci moraju biti sretni sa srebrom i Francuzi s novom broncom jer Australci su ostali bez svega

Štoviše, Sergio Scariolo sastavio je reprezentaciju u kojoj je jasno podijelio uloge. Pa i one trojice igrača, koji su bili tamo, sretni što će imati zlato oko vrata, a osim u uvodnoj rundi nisu vidjeli parket u važnim minutama. Ta trojica su Colom, Beiran i Rabaseda. Scariolo je znao koja su mu oružja, znao je da će na terenu sve biti u rukama Marca Gasola, Rickyja Rubia, Rudyja Fernandeza (dugo nije bio bolji), Sergija Llulla, dva Hernangomeza, Victora Clavera, Paua Ribasa i Pierrea Oriole.

Marc Gasol mogao je s 34 godine postati najstariji MVP SP-a (pretekao bi Ivu Daneua, koji je 1967. imao okruglih 30) te tako ponoviti ono što je napravio brat Pau 2006. Ali, odlučeno je da to bude Ricky Rubio. I to je OK.

Argentinci moraju biti sretni sa srebrom, Francuzi s ponovljenom broncom, iako, kad izbaciš SAD s turnira, onda tražiš više, Australija je peti puta ostala bez svega nakon ulaska u polufinale.

I sada se čekaju olimpijske kvalifikacije. Litva i Grčka žele domaćinstvo kvalifikacijama, šuška se nešto i oko Hrvatske...