GOTOVO SVI VELIKI ŠPANJOLCI PROŠLI SU KROZ NJEGOVE RUKE 'Mirovina u 73. godini? Budite ozbiljni...'

U prosincu će napuniti 73 godine, ali Garcia Aito Reneses i dalje stvara. Sada je na klupi berlinske ALBA-e, nakon niza godina u kojima je berlinski klub gubio u utrci s Bambergom i Bayernom, ALBA je ponovno euroligaš. Aito i tamo radi ono što je oduvijek radio, ili barem ono što je radio posljednjih dvadesetak godina. Stvara igrače.

Počeo je biti trenerom kad mu je bilo samo 26 godina, za tri godine proslavit će pola stoljeća košarke. Na klupi? Naravno, na klupi, pa tko sumnja.

Kad je Veljko Mršić, hrvatski izbornik, čuo da smo dogovorili razgovor s Aitom, samo je procijedio jednu riječ:

- Trener.

I stvaratelj. Trebao bi cijeli ovaj tekst da se pobroje igrači koje je lansirao u orbitu, od osamdesetih, kada je izmislio Juna Antonija San Epifanija ili Jordija Villacampu, pa sve do nešto bližih dana, kad je bez problema gurnuo u vatru tinejdžere poput Paua Gasola, Rudyja Fernandeza, Rickyja Rubija; nešto svježiji primjer je Kristaps Porzingis u Sevilli.

- Kad pogledam unatrag, teško mi je reći koja je to sezona od svih u kojima sam radio bila moja najbolja sezona. Prije bih se odredio za neko razdoblje, recimo kad sam vodio Joventutu i kad smo u onih pet godina doista napravili nešto, kad su tamo proigrali Rudy Fernandez i Ricky Rubio. Uživao sam u tim godinama, kao što sam uživao i u Sevilli. Puno je toga...

Sada je svima jasno zašto idu na klupu i nakon koša

Ako želite otkrivanje tajne o uspjehu španjolske košarke iz prve ruke, ne treba ići dalje od Garcije Aita. On je stvarao ono što je danas Španjolska, svjetska velesila, aktualni svjetski prvak. Zašto je tako, u čemu je toliko specifičan taj španjolski stil košarke?

- Možemo se vratiti dvadesetak godina unazad i shvatiti da je tada Španjolska bila negdje deseta, 15. momčad svijeta. Danas smo drugi, evo sada smo prvi, ali to ovisi o sastavu s kojim SAD dođe na veliko natjecanje. Realno, da se SAD okupi sa svim najboljim igračima, Španjolska bi bila druga. Razlog leži u tome što su svi naši igrači sposobni biti svestrani i tako su odgajani. Oni mogu dodati, odigrati obranu, šutnuti, ići na prodor, znaju se postaviti u svakoj situaciji. Nekada do ovih rezultata nismo mogli jer smo stvarali specijaliste, igrače koji su bili dobri, ali u određenom segmentu. Današnji igrači su svestrani. Ima nešto i u tome da je nekada većinu vremena, 90 posto utakmice, na parketu provodila prva petorka. Sada to nije tako, igra se s više intenziteta, s više igrača. Bio sam jedan od onih trenera koji je te stvari mijenjao. I nije bilo lako, bilo je problema, pitali su se igrači "zašto odlazim na klupu kad sam upravo zabio koš". Ali, sada je svima jasno...

Kad je protekle nedjelje Ricky Rubio postajao MVP svjetskog prvenstva, Garcia Aito morao je biti ponosan. On je Rubija kao 14-godišnjeg klinca gurnuo da igra prvu španjolsku ligu, kao klinac od 17 godina Rubio je igrao Olimpijske igre u Pekingu, a na klupi je sjedio Garcia Aito...

- Da, sretan sam zbog Rickyja. Pazite, on je u Pekingu igrao sa 17 godina olimpijsko finale, i to ne da je igrao, da je samo nastupio, on je u tom finalu odigrao 29 minuta. Poseban je to igrač.

Ricky Rubio imao je 14 godina i 11 mjeseci kad mu je Aito Garcia Reneses u Joventutu dao prve prvoligaške minute, godinu kasnije već je bio startni play

Bila je to i posebna utakmica?

- Ne računajući onaj Dream Team iz 1992., mislim da je tada SAD imao najbolju momčad, s Bryantom, Jamesom i ostalima. Tri minute do kraja imali smo šut Jimeneza s kojim smo mogli utakmicu odvesti u čisto ludilo. I u takvoj utakmici Ricky je igrao 29 minuta, sa 17 godina. Ja nisam gurao, on je za to bio sposoban. Njegov mozak bio je to u stanju istrpjeti, iako je igrao s ljudima i protiv ljudi koji su bili dvostruko stariji od njega. No, to se nije osjećalo. Nakon toga on je samo evoluirao i jako sam sretan kako to danas izgleda.

Kazao je Kobe Bryant da polako treba zaboraviti vrijeme u kojemu će SAD doći na veliko natjecanje s bilo kakvom, pa i najjačom momčadi, pa se odšetati do zlata. Slažete li se?

- Kažem, u Barceloni i u Pekingu to su bile dvije najbolje momčadi. Unazad trideset godina možemo reći da se razlika između SAD-a i ostalih smanjila, puno je sve to bliže...

Playmakeri su ljudi posebnog mentaliteta

Pripadate li onom dijelu trenera koji tvrde da se u Euroligi danas igra taktički bolja košarka nego u NBA ligi?

- Naravno, mislim da je tako. Doduše, kad gledaš način na koji igra jedan San Antonio ili način na koji igra Boston, onda se tu vide sličnosti s našim razmišljanjima. No, opet postoji velik broj momčadi koje u napadima koriste izolacije, u kojima se igra puno jedan na jedan. A takva igra ne prolazi u Europi, jer tu sve počiva na timskoj obrani.

To je i jedan od razloga zbog čega, kad stigne igrati za Grčku, jedan Giannis Antetokounmpo, MVP NBA lige, ne dominira onako kako su to neki očekivali?

- Pa da, to je razlog.

Vi ste trener stvaratelj, a Hrvatska se već godinama muči s problemom stvaranja playmakera. Kako ga izgraditi?

- Imao sam slična pitanja u Njemačkoj, oni također traže bolje playeve, jer je ta pozicija jako važna. Jednostavno, playmaker mora imati sve fundamente ove igre. On treba imati ideju kako igrati, mora znati sebe staviti u dimenziju momčadi, mora igrati, ali i živjeti košarku, i to ne samo na terenu nego i izvan njega. Sve to nije lako. Playmakeri su ljudi posebnog mentaliteta.

Kako se čovjek koji je do 69. godine radio u Španjolskoj snašao u Njemačkoj?

- Jako dobro. U Berlinu imamo vrlo dobru organizaciju. Postoji skupina igrača s kojima radimo i oni uče, igraju i uživaju. I sretan sam.

u ALBA-i je jedan naš igrač, Krešo Nikić, ima okruglih 20 godina, a Garcia Aito još čeka njegovu eksploziju.

- Kod Nikića talent nije sporan, no jednostavno mora očvrsnuti svoje tijelo, jer tu ima dosta prostora. Nije s nama u Zadru, rekao bih da je ovo seniorska momčad. Nikić obećava, ali da bi dosegnuo svoj potencijal, mora biti snažniji.

Želio sam Kukoča u Barceloni, ali on je otišao u Benetton

Veljko Mršić, hrvatski izbornik, o vama govori s poštovanjem.

- Znam ga kao igrača iz Unicaje, znam da je bio trener u Bilbau. Mogu mu samo zahvaliti na tom mišljenju. I želio bih reći jednu stvar o učenju, o lansiranju mladih igrača. To ne mora biti tako. Recimo, kada sam postao trener Gran Canarije, tamo je bio Albert Oliver, kojemu je tada bilo 35 godina. Međutim, Oliver je želio i dalje učiti pa sam ga prvi put učio da igra na niskom postu, da s njega poentira, kreira, on je bio spreman učiti i u tim poznijim igračkim godinama.

Pa je taj isti Oliver dospio i do španjolske reprezentacije u kvalifikacijama za SP.

Postoji priča o tome da je Garcia Aito, dok je bio trener Barcelone, imao dogovoren dolazak Tonija Kukoča u Blaugranu?

- Jest, bilo je, želio sam ga, ali nije se dogodilo. Javio s njegov agent i kazao da Kukoč odlazi u Benetton. Šteta.

Vječno pitanje za Hrvate, Dražen ili Toni?

- Oni su bili drugačiji profil igrača. 'Ajmo reći da je Toni bio mnogo više all-round igrač od Dražena.

I za kraj, je li istina da ste smijenili Božu Maljkovića u Barceloni pa ste vi onda postali trener?

- U to vrijeme bio sam sportski direktor i doveo sam Božu Maljkovića u Barcelonu. Nisam ga ja smijenio, jednom sam ga i spasio od otkaza, ali drugi put je presudio predsjednik kluba.

Garcia Aito krenuo je na još jedan trening. Za vrijeme utakmica ne podiže se s klupe, ima sjajnu komunikaciju s pomoćnicima, vrijeme između treninga i utakmica provodi uz tablet, gleda, priprema se. Nije to običan život čovjeka od 73 godine. Mirovina?

​- Budite ozbiljni...