Prije nekih desetak dana sa svih strana, pa i na ovim stranicama, slijevali su se hvalospjevi na rad Vlade Jovanovića i način na koji igraju Vukovi. Čak i ljudi koji nisu zavezani za košarku, a uspjeli su pogledati nešto od nove Cibone, ostali su oduševljeni igrom Cibone, jer bilo je to nešto što je davalo nadu. Mlada, brza, agresivna, atletski moćna momčad nanizala je savršeni pripremni period, imala je 3-0 na otvaranju ABA lige i bio je tu tek jedan usputni poraz, onaj u HT Premijer ligi od Splita, koji se fizički nametnuo Ciboni i tu je mlada momčad prvi puta u sezoni dala naslutiti kako je još uvijek - pomalo naivna.
Danas stvari možete pogledati i na ovaj način. Možda tih uvodnih 3-0 nije trebalo biti baš 3-0, jer je Mega nestala u drugom poluvremenu u Zagrebu, nakon što se u prvih dvadeset minuta doimalo kako se ta utakmica mogla igrati tri dana i Vukovi je nikada ne bi odveli na svoj mlin. Onda je stigla i pobjeda u Zadru, dvije zapravo u 24 sata. Protiv Zadra u ABA ligi je Zadar promašio deset slobodnih bacanja, imao je deset poena viška i Uroš Luković nije dobio niti malo odmora, nego je u kontinuitetu odigrao previše minuta, pa ostao bez snage na kraju. Da, Cibona je po svim košarkaškim zakonima morala izgubiti i od Sonika Puntamike jer na minutu do konca gubila je sedam poena razlike, da bi pobjeda stigla tricom Matea Drežnjaka na minus dva u posljednjoj sekundi.
Sezona se mjeri trofejima
Kad se na to nalijepe očekivani poraz od Partizana, onda teška bruka protiv Cedevite Junior, onda i utakmica u kojoj realno Cibona nije bila blizu, ona posljednja sa Studentskim centrom, shvatite kako je početak sezone mogao biti prilično loš i kako je Cibona već sada mogla biti prilično daleko od hita, a puno bliže velikom problemu. Mogli su, naime, Vukovi, a radilo se tu više o protivnicima i njihovom glupostima, nego o Ciboninoj kvaliteti, imati sada zabrinjavajućih 1-4 u ABA ligi, ali i pomalo tragičnih 4-3 u HT Premijer ligi.
Jer, pustite ABA ligu, i ova sezona Cibone mjerit će se samo po tome hoće li Cibona što osvojiti od hrvatskih trofeja. Lani nisu ušli niti u jedno finale.
Što se dogodilo s Vukovima od onoga sjajnog pripremnog razdoblja do danas?
Krenimo s tim pripremama. U njih su Vukovi ušli barem desetak dana, a u većini slučajeva i dva tjedna prije ostalih momčadi. Taj veći broj treninga koji je odradila momčad Vlade Jovanovića rezultirao je i bržim ulaskom u formu. U ovom dijelu sezone stvari su već balansirane, sada više nije važno tko je kada počeo s pripremama, pa je tu nestala početna prednost Cibone u odnosu na druge.
Ono što je napunilo nadom navijače jest i primjetan napredak kod tri originalna igrača koje je izbacio klub. Roko Prkačin je uhvatio kontinuitet, Danko Branković je dobio na masi i jako je dobro radio tijekom ljeta, te je postao Cibonino oružje a ne hendikep, dok je lucidnost Lovre Gnjidića, njegova energija i brzina, davala ton igri cijele momčadi. Uz neke vrlo dojmljive partiture Amara Gegića i Nathana Reuversa, čvrstinu Matea Drežnjaka ili Antonija Vrankovića, te veliki doprinos Krešimira Radovčića, bila je to Cibona koja je izgledala poput momčadi koja će biti samo bolja.
Bez iznimne kvalitete
Iako je već tada, tko je želio gledati, mogao vidjeti da će tu biti problema. Ne samo zbog mladosti. Naime, daleko od toga kako je ovo bila ili će biti šuterska momčad. Ovo je momčad koja će, ukoliko ju se svede u igru pet na pet, ukoliko joj se oduzme otvoreni teren, a time i samopouzdanje, biti vrlo ranjiva na šutu. Osim Ivana Majcunića, koji igra malo ili niti malo, nema ovdje igrača koji je u stanju staviti dvije lopte za redom. Usprkos nekih dojmljivih predstava Matea Drežnjaka i kod njega se još uvijek traži kontinuitet.
Bilo je, naime, jasno kako će se Cibona mučiti s profilom momčadi (poput Cedevite Junior) koja je u stanju trčati koliko i Cibona ili čak i više, bilo je jasno kako će Cibona imati problem s momčadima poput Splita, koje će biti čvrste, ponekad i prljave. Kao što je bilo jasno, na kraju dana, kako Cibona nema iznimnu kvalitetu, što su dokazale utakmice kontra Partizana, a ako želite i Studentskog centra.
Kako je rezervna momčad Budućnosti, a to Studentski centar jest, sredila u uvodnim kolima sva tri naša ABA ligaša, za neku je drugu priču, ali jedan od razloga jest Kyle Vinales. Razlika između prvaka ABA 2 lige i Cibone, recimo, upravo je onolika kolika je igračka razlika između Vinalesa i Josea Vildoze.
Jose Vildoza je Argentinac kojega nitko u Europi nije primijetio do njegove 25. godine i to je prvi veliki upitnik iza njegova imena jer samo Baskonia ima razgranatu mrežu agenata u Južnoj Americi i malo joj talenata promakne. Vildoza je zablistao kontra Mege, iako neki od floatera koje je tada pogodio spadaju u red ozbiljne SF produkcije. Odnosno, teško će ih ovaj ponoviti. Puno su realnije utakmice u kojima ovaj Argentinac izgleda zalutao u ovu momčad. I to na kraju dana ne bi bio problem da Vlada Jovanović ne otvara minutažu Argentincu izvan onoga što objektivno ovaj zavređuje kako bi ga donekle uklopio, razigrao.
S obzirom da se Krešo Radovčić nametnuo svojom energijom, ceh za takvu odluku Jovanovića plaća Lovro Gnjidić. On u posljednje vrijeme igra na “dvojci”, što je ozbiljna uvreda, ne Gnjidiću, nego kompletnoj hrvatskoj košarci, jer manje nas sve skupa zanima rezultat Cibone od onoga hoćemo li u Gnjidiću dobiti ozbiljnog igrača za reprezentaciju.
No, on sada igra na poziciji koju ne zna igrati jer je do sada naviknuo biti na lopti. Niti Vildoza, u svom sporom, teškaškom ritmu, a niti Radovčić, nisu baš igrači koji se vole riješiti lopte, pa Gnjidić u tandemu s bilo kime od njih dvojice izgleda zakočeno. A i kad dobije loptu, pokušava s njom nešto brže-bolje napraviti, pa se tu posve izgubi.
Da Lovro Gnjidić ima ovlasti kakve ima Vildoza i da je Cibona na istom skoru, to ne bi bio problem. Ovako nije, a i doslovno nije jasno zašto Vildoza ima status bolji od Gnjidića...
Iskreno, za Cibonu bi puno pametnije bilo već sada se osloboditi Argentinca, možda još nekoga tko nije u ozbiljnoj rotaciji, te otvoriti mjesta za Filipa Krušlina. S njime bi dobili šut i iskustvo. Ali, za tako što trebalo bi prvo platiti FIBA-in BAT. Klub je, naime, opet u blokadi...
Setovi za Prkačina?
Roko Prkačin je, pak, u Podgorici u ponedjeljak ispalio tri lopte i njegova igra se opet pretvara u igru spot-up šutera - i izbog Vildoze, koji kampira na lopti i sporija su mu rješenja od turaže momčadi - a gurati u prvi plan najslabije oružje igrača, a ne istaknuti igračeve vrijednosti, nikada nije trenerski rukopis kojem se može diviti. Zašto Roko Prkačin ne igra više s loptom, zašto on ne zove “pick”, zašto ima više setova za igru Amara Gegića na niskom postu nego za Prkačina, sve su pitanja na koja je teško dati odgovor. I ako se nastavi, neće biti dobro.
Kao što neće biti dobro ukoliko Danko Branković, kad je momčad u bonusu, kao protiv Studentskog centra, postane meta Kylea Vinalesa ili nekog Kylea Vinalesa za lagane penale. Brankovića bi trebalo sakriti.
Konačno, Vlada Jovanović nije nikada trebao postati trener Cibone, nije uspio ući u niti jedno finale, nije uspio osvojiti niti jedan trofej na koncu lanjske sezone, ali zbog neke ideje koju je producirao tijekom kolovoza i rujna, kupio je šansu.
Na njemu je hoće li stvari ispravljati ili se zabiti glavom u blato, a pri tome će upravo on prvi platiti ceh. Cibona neće osvojiti ABA ligu, Cibona neće ispasti iz ABA lige. Vlada Jovanović ima zadatak napraviti boljim igračima kroz tu ligu Gnjidića, Prkačina ili Brankovića. A ne Josea Vildozu, bez obzira na agenciju iz koje dolazi ovaj Argentinac.
I da, trebalo bi osvojiti nešto u Hrvatskoj. Bolje je odmah se pregrupirati nego patiti na proljeće...