Južnoamerikanci u Dinamu: Posao s Eduardom pokrio je sve propale investicije

Junior Fernandes Južnoamerikanac je s najvećim rejtingom koji je ikad stigao u Dinamo, zaigra li za Modre bit će gotovo teškaš po cijeni na tržištu u usporedbi s ranijim akvizicijama često iz “muha katergorije”. U Maksimiru je već igrao Junior, zvao se Vitor Silva Assis de Oliveira, omaleni veznjak pristigao 2006. i kratko se zadržao. Dinamo je sve ovisniji o igračima iz Latino svijeta jer tamo je mnogo talenta i najviše mogućnosti za “napiknuti” darovitog mladića koji nije pretjerano skup. No, momci iz tog podneblja često su svojeglavi, njih nerijetko treba suptilnije tretirati ne bi li uspjeli u Europi.

Je li Fernandes čovjek koji bi pojačao ekipu ili će sa Sammirom, Husejinovićem, Halilovićem i njim doći do ozbiljnog pomanjkanja lopti, rebus je za Krunoslav Jurčića i klupsku struku. Jesu li Južnoamerikanci Modrima sreća ili neprilika pokušat ćemo iščitati iz minulih transfera.

Još 1980. Dinamo je prvi put bacio oko prema tom dijelu svijeta. U doba kad su stranci, ma odakle stizali, bili čista egzotika, a prvoligaške momčadi u prosjeku pet godina starije nego danas, kad se na profesionalnu scenu bilo teško probiti, u Maksimir je došao Peruanac Moreno. Isprobali su ga u prijateljskim ogledima, do službenog nastupa nije se probio. Trebalo je deset godina da svjetla Svjetskog prvenstva u Italiji i bljesak Kostarike, u Zagreb dovedu nove Latinoamerikance, istina ne s juga nego zone Concacaf. Napadač Hernan Medford i veznjak Ronald Gonzalez, koji su svaki zabili za reprezentaciju po jedan gol na SP-u, ubilježili su nekoliko utakmica.

Juan Carlos Munoz, to je ime vezista koji je probio led u HNL-u 1998. godine. Premda je u Maksimiru prozvan sinom vjetra, i iako ga je publika sa simpatijama primila, trajao je kraće od svježeg mlijeka. Pravu ekspanziju igrača s njegova kontinenta napravio je tek Zdravko Mamić. Od 15 Južnoamerikanaca iz tri države (Brazil, Argentina, Čile) koji su igrali barem jednu službenu utakmicu za Dinamo, Mamić ih je doveo 12. Uložio je desetak milijuna eura, i premda Sammir, Etto i Cufre sigurno nisu promašaji, u platnoj transfer bilanci ostao bi u debelom minusu da se nije pojavio Eduardo da Silva. Dudu, kojeg smo s godinama kroz reprezentaciju posve prihvatili svojim, Dinamov je briljantan posao, toliko dobar da pokriva sve propale investicije.

Ako se uzme budžet s kojim ide u te akcije, gdje nema šanse birati među niti u prvom, niti u drugom, nego eventualno u četvrtom krugu “drafta”, i korist od dovedenih, u Dinamu zapravo moraju biti zadovoljni. Zato jer 13,5 milijuna eura odštete od Arsenala više je od svega što su uložili, stoga što su Sammirova tri gola Malmöu prije dva ljeta donijela barem pola od 12-13 milijuna eura zarade od Lige prvaka... Kombinirali su Modri i s Rodallegom, i s Thiagom Nevesom, medutim konkurencija u Europi je golema.

Za klubove poput Dinama presudan faktor perspektive je rad omladinske škole i promocija vlastitih mladića. Kako se njih sve mlađe prodaje, internacionalna budućnost je upitnija, zato su nužna pojačanja na strane. A kad se kupuje u inozemstvu zapravo je svejedno odakle je igrač, bitno je samo koliko vrijedi. Zato je Dinamo s Južnoamerikancima u pozitivi; ako je od 15 igrača pogodio 4-5 to je vrlo dobro, treba računati da uzima među onima koje najbolji ne žele ili negdje drugdje nisu uspjeli, kao Fernandes u Bayeru.