INTRIGE I TAJNE POTPUNO PODCIJENJENOG TIPA HNL-a 'Bio sam stup HSV-a, a Vatrenima nisam mogao primirisati!'

Kad je čelni čovjek pulskog prvoligaša, Amerikanac Michael Glover, izabrao novog trenera krajem prosinca, bilo je svakakvih reakcija u okruženju Zeleno-žutih. Ne samo zbog toga što je Andrej Panadić, koji će u 9. ožujka navršiti 47 godina, na početku samostalne trenerske karijere u HNL-u. Jedan od razloga je i to što ga (nešto) mlađe generacije slabo ili nikako ne poznaju. Kad nekome, koji je bio reprezentativac bivše Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu (1990.), standardni stoper Dinama i potom, među ostalim, lider obrane u velikom HSV-u, nema odjeka u domaćim medijima, eto tada je moguće čuti opaske “a koji je sad ovaj”. Ili što je upravi kluba da dovede nekog početnika... Nama se zapravo čini da je takav status kakvog anonimusa refleks navika našeg etera, ali i pokazatelj osobnosti sugovornika. Zato smo mu prvo pitanje adresirali upravo na loš “public relation”…

-Tko to kaže da je loš!? - uzvratio je atipičnim stavom, koji je, dojam je, njegova konstanta u mnogočemu što se odnosi na domaći nogomet, ponašanja, ideje i vizije…, govori Panadić za Sportske novosti.

Pa znate onu domaću foru, ako niste u medijima kao da niste ni živi. Vi ste bili igrač top razina, a čini se da ovdje u nas imaju bolji odnosno poznatiji status svakojaki tumači pameti i odnosa?

- Ne znam kako tko ima status, znam ono što je moje uvjerenje. Istina je da nikad nisam imao neko značajnije mjesto u medijima, ali vjerojatno je tomu razlog što sam novinarima bio nezanimljiv. Dobro, točno je i to da nisam tip koji će povlačiti za rukav, raditi na tome da se bolje javno plasira. Oduvijek sam bio jasnog uvjerenja, eto dolje terena, eno prilike za tvoje djelo, što znaš pokaži i onda će to govoriti o tebi. S obzirom na to kako su mi stvari išle u karijeri, mislim da se pokazalo opravdanim držati se takvih principa.

Nikad među Vatrenima

Napravili ste dojmljivu igračku karijeru. No, prije nego je obradimo, zanima nas taj nonsens da ste s 21 godinom kao dinamovac dobili poziv Ivice Osima za Mundial Juge u Italiji 1990., a da kao dokazani i iskusan internacionalni kadar u HSV-u, niste ni jednom skoro ni spomenuti u kontekstu reprezentacije Hrvatske?

- To pitanje, koje sam si i ja postavljao dok sam bio u Bundesligi, trebate ipak postaviti nekom drugom. Mogu tek kazati da mi je bilo krivo upravo to da me se nije uopće uzelo ni u obzir, iako sam, bez lažne skromnosti, u HSV-u igrao odlično. Zar nisam zaslužio da me se bar pogleda i vidi bi li koristio Vatrenima, to je bilo kratko vrijeme pitanje koje me mučilo. No, shvativši da je tako, jednostavno sam potisnuo tu dubiozu i nastavio posvetu poslu.

Jednom je kazao, čini nam se Goran Vlaović, kako ste sukladno potencijalima mogli ostvariti i bolju karijeru od one koja je i ovako bila dojmljiva?

- Hvala Goranu, možda je i u pravu. Ključni uzrok, po meni, je taj što sam 1990., kada su svi moji suigrači odlazili u inozemstvo, ja “rasturio” skočni zglob. Pola godine pauze me usporilo i skratilo vrijeme karijere u inozemstvu. Nisam imao potom ni sreću s pregovorima. Bio sam u West Hamu, ostavio odličan dojam i htjeli su ugovor, ali se s Dinamom nisu dogovorili oko odštete.

Pa kako ste onda završili, odnosno započeli pečalbu u drugoj njemačkoj ligi?

- To je dio mojeg karaktera, najvjerojatnije. Kao reprezentativac bivše Juge odlučio sam otići van, i FC Chemnitzer u drugoj Bundesligi bio je najkonkretnija opcija. Htio sam se dokazati i nije me opterećivalo što je u pitanju drugoligaš. Kao što rekoh, držao sam se uvjerenja: ako vrijedim, netko će me u Njemačkoj primijetiti. Tako je i bilo...

Nakon tri i pol godine?

- Da, to je otprilike vrijeme Nijemcima da procjene točnu vrijednost koju žele. Ondašnji me trener HSV-a Frank Pagelsdorf, kluba koji je bio u grčevitoj borbi za opstanak, kao igrača Uerdingena pozvao da im pomognem spasiti se. Platili su ondašnjih velikih 600 .000 maraka odštete i došao sam te dao važan doprinos ostanku, među inima i s tri ključna pogotka u 14 kola, na kraju kojih smo završili na 9. mjestu. Ostao sam od te 1998. do 2002. i to je nezaboravno razdoblje moje karijere, posve druga dimenzija svega.

Je li vas Bundesliga definirala u mentalitete profesionalizma, shvaćanju nogometa, odnosa?

- Definitivno jest. Osam godina u tako uređenom, zdravom i poticajnom sustavu obilježi vam ideju o nogometu i odnosima uopće.

Hoćete nas podsjetiti na početke u Dinamu?

- Znana je moja priča, sa 6 godina sam preselio s roditeljima u Veliku Goricu, a igrački me u Dinamo doveo Josip Skoblar, uz Josipa Kužea treneri koji su me beskompromisno gurali u vatru i vjerovali u mene. Kao i Zorislav Srebrić, neka vrsta zaštitnika svih nas koji smo kroz Dinamo II tražili putove napretka. Skoblar je bio fajter uvijek, imao je atribute da me postavi u momčad protiv Bešiktasa mladog. Kuže isto tako...

Osim je meni prevažan

Još jedan je važan trener te garde iz vremena bivše države za vašu karijeru...

- Je, je, Ivica Osim je prevažan bio i ostao u mojim vizijama. To je genijalac nogometa, i to ne kažem zato što me uvrstio s 21 godinom u ekspediciju za Mundial u Italiji. Uostalom, može zvučati neskromno, ali tada sam stvarno odigrao sjajnu sezonu u Dinamu, i Osim, koji je takav tip procijenio je da mu može dobro doći moj doprinos. Mene nitko nikad nije gurao, lobirao, išao sam naprijed uvijek svojim djelima i mogućnostima. Zato danas svakog mogu pogledati u oči, i nikome nisam ništa dužan...

Osim?

- Da, Osim, bio je fantastičan tip, kao znalac i kao karizma. Bio mi je poslije i trener u Sturmu iz Graza i to spominjem zbog jedne stvari koju ću vam sada ispričati. Pitate me koji su mi stručnjaci neka referenca u mojoj trenerskoj ideji, ali nekako bih se držao stare teze kako se od svakog može nešto naučiti. Između ostalog možete naučiti i kad vidite da netko nešto loše napravi, pa paziti da ne ponavljate iste greške. No, kod Osima sam znao da sve što radi ima neki logičan smisao koji ti možda u jednom trenu nije odmah toliko logičan. Čitam tako ja puno literature i nedavno mi u ruke dođe knjiga Barcelona - pozicioniranja u igri. Kako sam gutao svaku rečenicu, pojašnjenje vježbi, uhvatio sam se u razmišljanju kako sam ja to već prakticirao. I da, te sustave rada i vježbi radili smo s Osimom u Sturmu. Eto, mislim da je to dovoljno da se naznači dimenzija vizionarstva tog čovjeka.

Iz njegova Sturma brzo ste otišli u Japan?

- Da, nakon šest mjeseci, jer ponuda Nagoye bila je takva da je bilo suludo je odbiti kako meni tako i klubu. U Japanu mi je bilo odlično. Bio bih ostao i duže od dvije godine da mi nisu stradali križni ligamenti. Imao sam 35 godina i nisam htio na operaciju te sam odlučio zaključiti karijeru. Tada sam doživio veliko ljudsko priznanje. Na mom odlasku došlo je tristotinjak navijača na aerodrom, predsjednik kluba, plakali su i stvarno me emotivno dirnuli. Japanci su čudo ljudi, radni i pozitivni, pristojni i uporni, disciplinirani i vrijedni. Još jedna sjajna škola i kulturološko širenje horizonata.

Svugdje su vas jako cijenili i ispraćali velikim respektom. Kako si to objašnjavate?

- Jednostavno je, kad čovjek pruži ama baš sve od sebe za klub koji ga plaća, za ljude koji u njega vjeruju, onda čak i u rezultatski upitnom epilogu, svi će oni pokazati koliko to poštuju. Bio sam uvijek fajter u životu i u nogometu, bez kuknjave, samo borba, pozitiva i vjera u sebe.

Prošao svoju akademiju

Nešto znači i kvaliteta. Danas kao trener kako procjenjujete svoje igračke kvalitete?

- Uh, nezahvalno, ali dobro. Bio sam odličnog skoka i duela, što je bilo svima vidljivo. No, iako su me tada definirali kao sporog, bilo je obrnuto. Na testovima sam uvijek bio među najbržima. Kod nas, međutim, kada ti prišiju manu, onda se uvijek trude samo da je dokazuju, makar je potvrđeno da je nema.

Koji su vam stručni svjetonazori?

- Nije to lako definirati tim i tim. No, pokušat ću. Pratio sam mnoštvo trenera, puno čitao i gledao, putovao po svijetu, analizirao, istraživao. Shvatio sam jednu ključnu stvar, a to je da ne možeš biti jednoličan, kao forsiraš taj sustav igre, brojčanu formaciju ili kakvu šablonu. Trener mora u suštini znati sve opcije, a onda se u vođenju momčadi vodi po igračima koje ima. To je osnova. Mogu ja imati ofenzivnu ili defenzivnu ideju, ali ako nemam igrače za nju, što mi to vrijedi. Moram se prilagoditi kadru, njegovu potencijalu, pronaći najbolji način da taj kadar pruži najbolje od sebe. To je ključni dio uloge trenera, po meni, da izvuče maksimum iz momčadi koju ima.

Svi to govore, ali je komplicirano to učiniti?

- Mislim da ću ja od momčadi koju imam, i kojoj sam procijenio vrline i mane, znati izvući ono što sam uvjeren da može postići. Dakako da stvari ovise i o onome što nameće kvaliteta suparnika, stil igre, naša forma i drugo, ali moje će momčadi morati biti prepoznatljive po tehničko-taktičkom redu i disciplini. Trener mora dobro objasniti svoje zahtjeve, realne i izvedive, a onda igrači tu temeljnu ideju moraju provoditi u djelo. Neću trpjeti iskakanja u osnovnim načelima igre koju dogovorimo jer za to nema opravdanja. Dakako da su greške sastavni dio, jer te na njih primoraju i jačina suparnika i drugi detalji, ali neću ih zbog toga prozivati. No, ako ne ispunjavaju dogovor tada neću imati razumijevanja. Nimalo.

Kao stoper ste bliži tezi “jakog bloka” ili?

- Aludirate na pitanje ofenzive ili defenzive, ali ponavljam, postavljaš se sukladno situaciji. Mogu biti najofenzivniji na svijetu, a onda naletiš na jače od sebe pa te stisnu u tvoj prostor. Što onda znači da sam defenzivan? To što sam bio stoper nema veze, pokušavam naći ravnotežu između napada i obrane, pravu mjeru koja će donijeti čvrsti blok, ali i brzu tranziciju i dolazak u zonu šuta. Taj sveti gral nogometa djeluje jednostavno, ali da je tako onda bi svi bili pobjednici. A to nije, je l’ tako...

Nije, kao što nije jednostavno tu europsku logiku posložiti u ovdašnju stvarnost. Primjerice, hrvatsku, gdje struka i inače nije na osobitom glasu važnosti?

- Ha-ha… Znate, kad sam završio Akademiju trenera, koja je u HNS-u izvanredna, i svaka čast Vatroslavu Mihačiću i suradnicima koji su je takvom učinili, onda sam izabrao “svoju akademiju”. Radio sam sve u nogometu, kao trener i direktor u omladinskom pogonu, kao trener seniora u sređenoj austrijskoj zbilji, koja se pokazala u LASK-u nesređenom i nelogičnom, onda sam učio kao pomoćnik iskusnima i puno naučio, recimo, od Branka Ivankovića. Bio sam onda i skaut reprezentacije i gledao na visokoj razini kakvu nudi Mundial (Brazil 2014.) što analitika i struka znače. Dakle, sve sam to radio jer sam htio nogometnu priču upoznati ama baš sa svih strana. Ta iskustva, u koja ubrajam i kako se odnositi prema medijima, navijačima i svim drugim situacijama koja nisu direktno pitanje struke, dio su potencijala koji treneru moraju biti štit i u najtežim uvjetima. U svima njima se kriju odgovori na pitanja koja se nametnu u određenoj situaciji. U Hrvatskoj sam i radit ću po svojoj savjesti, principima, uvjerenjima i od njih neću odustati u ime nečega što vi zovete folklorom. Ako mogu tako uspjeti onda OK, ako ne mogu, onda nije ni vrijedno truda, jer nije ni smisleno. Rad i teren je najvažniji. Ništa ne treba zanemariti, ali prioritet je na struci.

‘Kliknuo’ s Gloverom

Dojmljivo. Kako sada to iz svih tih top razina ukomponirati u Pulu i Istru 1961?

- Točno onako kako sam vam prije govorio o načelima i načinu funkcioniranja. U Istri radim kao da ću sto godina ostati tu, dajem se cijeli kao da sam dobio posao u HSV-u ili ne znam gdje u elitnoj Europi. Drugačije ne znam i ne želim raditi.

Kako ste uopće stigli u Pulu?

- Zvao me Michael Glover da porazgovaramo. Meni je taj razgovor, odnosno razgovori, puno rekao o njemu i onome što želi u Istri, a kako se pokazalo očito i njemu. “Kliknuli” smo brzo jer nam se poklapaju temeljne vizije i kako ih ostvariti kroz vrijeme. Prvih mjesec dana u Puli sam si samo potvrdio procjene i, vjerujte mi, jako sam zadovoljan, baš jako, startom u Istri.