HAJDUK OSTAO BEZ SRCA Kvartet legendi dobio nogu, a rastanak je bio hrapav i naprasan

Istini za volju, u pogonu nisu produženi ugovori ni kondicijskom treneru Duji Poljaku koji je radio niz godina, a razlog može biti što su se opredijelili za ugovornu suradnju sa stručnjacima Kineziološkog fakulteta u Splitu, te Milenku Bikiću i Jakši Krstuloviću koji su u Poljudu ipak kraće vrijeme...

Rekosmo već u prvom raportu da je to život, sudbina. I nije ni prvi, a ni zadnji put da se takvo što događa. Jer ni u najvećoj obitelji ne mogu biti svi zadovolj(e)ni. Uvijek bude problema, nesuglasica, svađa. Odlasci, dolasci. I raskidi, odnosno smjene, sastavni su dio življenja.

REVOLUCIJA JEDE SVOJU DJECU

Međutim, to nipošto ne znači da ne bismo registrirali kako se ovog ljeta Hajduk barem s kvartetom svojih - kroz povijest visoko rangiranih ličnosti - rastao na drastičan način. Oporo. U neka ratna doba reklo bi se “revolucija jede svoju djecu”...

Nije to kvartet bilo tko. Dvojica od njih su – Hajdučka srca, po klupskom ordenu najviših zasluga, imaju klupsko odlikovanje na reveru što mora davati poseban status. Nenad Pralija i Goran Jozinović su ti nositelji prestižnog zvanja.

A i preostala dvojica su bila nadomak ordena, recimo, Zoran Varvodić bi ga sigurno dobio da je u ta doba navijačka nagrada već bila ustanovljena, prozvan je – Rambo, u vrijeme osvajanja Kupa 1987. godine. Kad je u finalu nadmudrio Riječanina Maura Ravnića mogao je tada pitati – pošto Split! Crveni tapet mu se prostirao...

Dojučerašnji kapetan Mario Maloča bi dobio trofej Hajdučko srce prije sezonu-dvije, kad je bio sasvim blizu, po zaslugama i samoprijegoru, samo da su u navijačkim krugovima Bijelih, u žiriju, da tako kažemo, bili sigurni da – neće u Dinamo?! A neće. Objasnio je kasnije Maloča da bi “odlazak u Dinamo bio ravan izdaji”.

I to je bila velika naslovna stranica našeg mjesečnika “Naprid Bili”. Iz Maksimira nisu bili ravnodušni prema njemu, slali su signale da bi ga rado vidjeli u svojim redovima, ali im je odgovorio kako kapetan Hajduka ne odlazi u Dinamo...

Trofej Hajdučko srce nije dobio, ali je satisfakciju doživio kad je na tribinama sjevera bio “oglašen” kao jedan od moralnih hajdukovaca i - što bi se reklo - vertikala, za razliku od susjednog transparenta na kojem su navedena neka imena njemu nasuprot...

Uglavnom, kvartet legendi dobio je – nogu. Doslovce. Rastanak je bio hrapav, naprasan. Subjektivan.

Otkaz bez objašnjenja

Ružno je kad izostanu ona prava objašnjenja, o čemu je jučer govorio Nenad Pralija, samo te zovnu i kažu gotovo je. Kako, zašto? Tko će to argumentirati? No, tako to ide, uzalud je lamentirati.

Sigurno je i da Hajduk – luta. Nije se još “cementirao” željeni saziv trenerske nomenklature. Stalne su promjene. Traži se optimalno rješenje. Kao što kaže postulat, izreka “stalna na tom svijetu samo mijena jest!” Pa glave padaju.

‘Smaknute’ možemo još jednom pobrojati, da imaju i s ovih stupaca satisfakciju...