Temelj svih momčadi bila je, i bit će - obrana. Sinkronizirana, uigrana, standardizirana. Zlatko Dalić njome se i vodio, znajući osnovne postulate. U Rusiji se ta linija znala napamet: Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić. U Kataru, također, ta zadnja crta bila je praktički neosporna: Juranović, Gvardiol, Lovren, Sosa. Bilo je nekoliko (nužnih) korekcija tijekom turnira, vezanih i uz umor, ali obrana je bila - "beton".
Ovaj put, dosta toga podsjeća na prošli "pan-Euro", gdje je, recimo, startao Vrsaljko u želji da pomogne, a kasnije bi ga mijenjao Juranović, potom su se rošade događale i na mjestu centralnih stopera, između Vide, Lovrena i Ćalete-Cara, a jedino je lijevo prvu pravu priliku dobio debitant - Gvardiol. Ovaj put, dakle, obrambena strategija ponovno je pod upitnicima, bez konkretnih zaključaka, iza kojih netko mora stati. Počeli smo protiv Španjolske sa Stanišićem, Šutalom, Pongračićem i Gvardiolom, a već protiv Albanije napravili smo čak tri rotacije: Juranović, Šutalo, Gvardiol, Perišić. I opet nije bilo dobro. Sada se, za ključni dvoboj s Talijanima, upravo u tom dijelu terena očekuju novi rezovi: Stanišić bi se trebao vratiti na mjesto desnog braniča, uz Šutala se očekuje Pongračić ili Erlić, dok bi se lijevo trebao vratiti Gvardiol.
Sve to, pak, sugerira konfuzno traženje rješenja. Prema našim informacijama, naime, stručni stožer više je puta tijekom proljeća stigao u Manchester i Gvardiola usmjeravao da će biti prva opcija na lijevome beku, a onda ga na pripremama uigravaš i pripremaš za to mjesto, da bi u drugoj utakmici završio na - stoperu.
Stanišić je, pak, protiv Španjolske odigrao vrlo urednu utakmicu, konačno, bio je član Bayera koji je ove sezone zadivio Europu. Za razliku od prije, stigao je na pripreme kao kompletniji igrač, pogotovo u konkurenciji Juranovića, čiji su forma i samopouzdanje ujedno usko vezani uz tešku Unionovu priču i fakt da su se jedva spasili od ispadanja.
Konačno, tijekom procesa prihvaćanja da ćemo ostati bez ikona "vatrenih" stopera, Vide i Lovrena, Dalić je davno prije počeo uigravati stoperski tandem Šutalo - Erlić, koji je u više navrata pokazao da je prilično kompatibilan. Šutalo voli izaći, uključivati se, dok je Erlićeva pasivnija uloga vrlo kompatibilna takvom tandemu. Ako, konačno, gledamo statistiku, u te četiri utakmice koje su odigrali zajedno, Hrvatska nije primila gol! A sad ih je inkasirala pet u dvije utakmice. Šutalo i Erlić, u paketu, dakle, iza sebe imaju Dansku, Francusku, Latviju i Španjolsku. U tim duelima, Hrvatska nije primila gol, tri je puta pobijedila i jedino je od Španjolske u finalu Lige nacija izgubila - u raspucavanju penala, kada smo ostali na korak do konačnog slavlja.
Teško je reći postoje li danas fizički problemi, ali jasno je detektirati da je Šutalo svakako došao na Euro uzdrmaniji nakon onakve sezone Ajaxa, u odnosu na samopouzdanje kojim je bridio kada je bio dio Dinama, a svakako niti Erlić ne može biti isti kao čovjek koji je sa Sassuolom ispao, u kontrastu kada je ta momčad bila stabilni dio Serie A. Međutim, u svemu očituje se komplementarnost, koja je zaslužila priliku. Nisu, svakako, Pongračić i Juranović loše opcije, dapače, Jura je jedan od ključnih likova senzacije kontra Brazila u Kataru, kada je u džep strpao Viniciusa, a Pongračić je odlaskom u Lecce učinio izuzetan iskorak nakon pada u Bundesligi. Poanta je da egzistira dojam prema kojem je stručni stožer uoči turnira morao imati opcije u koje neće sumnjati. I na njima inzistirati.
Nije uopće alibi govoriti da igra cijele momčadi u većim dijelovima susreta sa Španjolcima i Albancima u obrani kreira ekstra probleme kojih prije nije bilo - poglavito zbog Brozovićeve stabilnosti, kao i uigranosti svih linija, te poglavito viška energije i agresivnosti, a ne lošeg stajanja i puštanja suparničkih igrača, što se ovdje u Njemačkoj pokazuje akutnim problemom. Čekajući Italiju i skicirati pobjedu, kao i nastavak turnira, pak, jedan od fokusa ipak mora biti i na bazi iz koje poput nukleusa generira sigurnost cijele momčadi. Obrana je ključ. Standardizirana, uigrana, s vjetrom vjere iza sebe. Za Italiju, zbog svega, ona bi se trebala crtati kvartetom Stanišić, Šutalo, Erlić, Gvardiol...
